Kada spomenemo venecijanske maske prvo na šta pomislimo je grad ljubavi, karneval, tajanstvenost i bajkovitost. Ipak, venecijanske maske možemo povezati i sa Banjalukom, a sve to zahvaljujući umjetnici Ljiljani Dakić-Topić, koja se njihovom izradom bavi pet godina.
Ljiljanina radionica zove se ArtWorkShop “Iluzija”, a školu za izradu maski završila je u Firenci kod prof. Agostina Dessia.
“Oduvijek su me zanimale i privlačile moju pažnju zbog svoje ljepote i mističnosti. Kroz masku mogu da izrazim sve što želim, sva svoja osjećanja i emocije. Jednostavno uživam u njima. Veoma je interesantno stvarati neka nova lica i nove ličnosti, to je prava avantura”, rekla je Ljiljana.
Ona je dodala da je za izradu bilo koje maske potrebno prvo “mnogo ljubavi, zatim malo mašte i inspiracije.”
“Maske se rade od vunenog papira (Carta di lana) da bi bile lagane i nosive. Prvo se lice (izgled maske) izvaja u glini, pa se zatim pravi negativ od gipsa u koji se kasnije slaže vuneni papir (u slojevima) između kojih ide ljepilo. Zatim se maska suši, boji i dekoriše raznim dekoracijama (šljokice, kristali, perje, dodaju im se razni ukrasi kao npr. šeširi, kraci i sl.) Za izradu maske potrebno je najmanje 3 dana (to su jednostavnije maske), a za one malo komplikovanije i do 10 dana”, istakla je Ljiljana.
Najpoznatije maske su: Pierott, Colombina, Bauta, Zanni, Pulicinella, Volto i Moretta – tradicionalne maske iz Commedia dell’arte.
“Maske su se počele koristiti u 13. vijeku u Mletačkoj republici. U početku su ih koristili doktori za vrijeme epidemije kuge i kolere u Veneciji (maska Il Medico) u čiji nos su stavljali eterične i ljekovite biljke koje su ih štitile od infekcije. Koristile su se i u pozorištu. U jedno vrijeme ljudi su ih nosili svakodnevno jer su im maske dozvoljavale da se ponašaju van uobičajenih stega. Njima se moglo zavesti, manipulisati, ogovarati; postale su zaštitni znak karnevala, sinonim zavjera i preljuba. Maske su skrivale identitet nosioca i oslovljavali su se sa Gospodin i Gospođa Maska. Zabranio ih je Napoleon, a ponovo su zablistale u svom sjaju 1979. godine”, dodala je Ljiljana.
Ljiljana je istakla da se ova vrsta umjetnosti u Banjaluci malo cijeni.
“S obzirom kolika je Banjaluka i koliko stanovnika ima, mislim da bi trebalo postojati veće interesovanje i veća podrška umjetnosti, jer to nam dozvoljava da uživamo u ljepoti umjetnine, kreativnosti i sposobnosti umjetnika, a to su sve pozitivne stvari koje ispunjavaju čovjeka i oblikuju njegov osjećaj za lijepo i neobično. Ja sam zahvalna i na ovom malom broju ljudi koji prepoznaju moj rad i daju mi bezrezervnu podršku”, rekla je Ljiljana.
Ljiljana je istakla da magija maske “omogućava da uđemo u neki drugi svijet i da stvarni život zamjenimo zabavom”.
“Ljudi uvijek traže bajke, neku priču drugačiju od sadašnjosti. Maske nas vraćaju u neko jednostavnije, prošlo vrijeme”, dodala je Ljiljana.
Ljiljanine maske možete kupiti u “DIDACO” šopu u Banjaluci i Doboju, a u zadnje vrijeme Ljiljana se bavi i izradom Comeo nakita – ogrlica, broševa i prstenja.
Za više informacija možete posjetiti i Facebook stranicu Ljiljana Dakić – maske.
