Drago Mihić: “Slika je dio tebe, dio tvoje duše”

Sveske koje mu je otac kupovao da uči slova, on je trošio na crtanje. Učiteljica mu nikad nije vjerovala da je sam radio radove iz likovnog. Fazu crtanja, koja je osnova za slikanje, imao je nesvjesno, u ranom djetinjstvu. Jednostavno je postojala potreba za tim… Prvu samostalnu izložbu imao je 1982. godine. Danas slika pejzaže, portrete, ikone, rekonstrukciju ognjišta i sve ostalo što vam može pasti na pamet. Za 36 godina rada, naslikao je preko 1000 slika, a većinu njih – na stubištu. On je Drago Mihić. Upoznajte ga!

Drago Mihić

Kada ste odlučili da se ozbiljno posvetite slikarstvu?

– Sa dvadeset godina sam počeo praviti kolekciju. Do tada sam poklanjao slike jer nisam smatrao to nekim ozbiljnim radom. U tom periodu sam se uključio u atelje „Pelagić“. U tom ateljeu sam upoznao starije slikare, akademski obrazovane, koji su već imali izložbe i sa njima sam radio. Sa profesorom Spremom sam godinama radio… Istovremeno sam samoinicijativno počeo da izučavam neke poznate slikare, posebno renesansne. Naročito su mi se dopale slike Rebranta i Rubensa.

Šta Vam je omogućio rad u tom ateljeu?

– U tom ateljeu sam imao priliku da ono što nacrtam i izložim, odnosno da predstavim svoj rad likovnoj publici koja je tada postojala i koja je kupovala slike. Kada je bila izložba u Domu kulture (današnji Banski dvor), imali smo jako puno posjetilaca. Postojala je želja, potreba i ljubav prema umjetnosti. Tada već pomalo stičem afirmaciju i počinjem biti interesantan za sredinu u kojoj živim.

U ateljeu smo učili nove tehnike, a to je istovremeno i mogućnost da se izražavamo na razne načine. Takođe smo učili i mnoge druge stvari koje se uče na likovnoj akademiji, ali naravno, u manjoj mjeri.

Vaš sadašnji atelje je stubište u zgradi u kojoj živite. Zašto ste izabrali baš to mjesto za rad?

– Vremena su takva, ljudi teško obezbijede prostor za stanovanje, a tek za slikanje… Ja sam to riješio tako da radim na stubištu gotovo ispred vrata stana. Bitno mi je da sam na neki način prisutan u porodici i dok slikam. Za neke je to možda neshvatljivo… Pa i meni je na početku bio problem. Na stubište sam prvi put otišao da slikam kada sam radio jednu veliku sliku i nisam imao (bolji) izbor… Iako su mi prijatelji i rodbina nudili rješenja, nisam želio da idem od kuće.

Na stubištu nema grijanja… Ali, nije to tragično. Malo bolje se obučem… Tu sam se potpuno snašao. Ima dosta svjetlosti. Sa komšijama sam jako dobar. Vrlo je važno kako se postavite prema ljudima.

S opusom “Noćnici” ste se prvi put predstavili široj javnosti. Šta simbolizuje taj opus?

– Od ‘75. do ‘80. u svijetu je bio hladni rat između istoka i zapada i postojale su prijetnje da će se koristiti nuklearno oružje. To je na mene ostavilo takav utisak da sam ja počeo razmišljati o tome kakve bi bile posljedice, odnosno kako bi ljudi, i uopšte živa bića izgledali. Razvio sam jedan opus od 25 slika s kojim sam to predstavio, a ’82. godine je bila moja prva samostalna izložba. Na slikama su pretežno morbidne teme, na njima su likovi prestavljeni kao psihofizički degenerici. Te slike su imale zadatak da opominju ljude, a ne da ih zastrašuju.

Šta Vas je navelo da napustite taj opus?

– U to vrijeme sam se oženio, stekao porodicu i taj opus sam napustio. Mogao sam to i do danas da radim, sigurno bih ga usavršio. Ali čovjek se treba pomalo i bojati morbitnih tema. Loše je biti cijeli život u takvom raspoloženju. Život nudi i mnogo ljepše stvari.

Kako biste danas prikazali taj opus?

– Ja sam svjedok i jednog i drugog vremena. Mogu priznati da je tada objektivno bila mnogo povoljnija situacija. Ljudi su bili daleko sretniji. Bilo je to sigurnije vrijeme. Međutim, ja sam radio tu temu više kao opomenu da se ne narušava tako sretno vrijeme. S obzirom na okolnosti, kada bih sad to radio, “opomena” bi bila mnogo drastičnija.

Smatram da je dobro za mene lično, ali i za svakog drugog pojednica da se borimo protiv ovog vremena na drugi način, tj. oslikavajući veselije teme. Taman posla kad bih u ovako teškim okolnostima ulazio u depresivna razmišljanja. Bio bih tragičan…

Kada ste odlučili da napustite taj “mračni” opus, u čemu ste pronašli inspiraciju za dalji rad?

– Drugi opus su pejzaži sa mnogo više svjetlosti. Dolazi jedno svjetlo koje se razvija u tami. To je za moje slikanje i za mene lično dosta toga dobrog donijelo, jer napuštam jednu mračnu temu, jedne morbidne slike i ulazim u vedriji svijet.

Da li je ta svjetlost došla iz promjene u Vašem okruženju ili Vas samih?

– Svjetlost dolazi prvenstveno zato što sam postao porodičan čovjek. Situacija se mijenja drastično. Ako živiš u zajednici, u porodici, onda te morbidne teme treba napuštati. U porodici ne možemo biti sebični i samoživi. To me je navelo da počnem drugačije da razmišljam.

Kada ste počeli da radite ikone?

– U periodu rata društveni život postaje potpuno drugačiji, te se formira svijest o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti kod svih naroda. Logično je da je to uticalo na mene, tada sam počeo da slikam slike koje su imale nacionalne teme, prvenstveno počev od ikona, ali i nekih istorijskih ličnosti srpskog naroda, Boj na Kosovu itd.

Ikone radim na jedan neobičniji, originalniji način, pa su veoma interesantne za one koji slave, ali i kao poklon.

Nakon toga je došao portret, znak da ste dostigli svoju zrelost i pravi izražaj u slikarstvu?

– Da, slikanje portreta pokazuje jednu punu zrelost kod slikara. Ranije nisam mnogo razmišljao o portretima jer sam trebao dobro ovladati samim tehnikama slikanja da bih se upustio u tako nešto. Prvo sam uradio autoportret, a zatim i portrete članova porodice.

Da li je teško pronaći inspiraciju za slike koje radite po narudžbi?

– Kada naslikate nešto što ste željeli, pa se to nekome dopadne i taj neko kupi sliku – to je jedan jako lijep, ugodan osjećaj, to je priznanje.

Međutim, ekonomska jednstavno nalaže da radiš i nešto što možda ne bi želio. U početku je to bio mali problem. Kako sam ja to riješio? Odlučio sam da ne budem sebičan, da pronađem zadovoljstvo i sreću u ispunjavanju želja ljudima. To je jedan širok spektar želja koje su nekad toliko sipatične, drage i interesantne, što mi je dodatni motiv za rad.

Radite rekonstrukcije ognjišta koja već godinama ne postoje.

– Svi smo mi nostalgični…

Za vrijeme rata mnoga ognjišta su potpuno ugašena. Ako postoje fotografije, može se uraditi slika na osnovu njih, ali čak i po opisu bez fotografije.

Nevezano za rat, mnoga ognjišta su napuštena usljed pomijeranja stanovništva. Obično stariji ljudi dođu i odvedu me tamo gdje niko više ne živi i zajedničkim radom mi vratimo vrijeme – uradim sliku kako je to nekad ranije izgledalo, npr. prije 50 godina… To je izazov i prilično je teško uraditi. Ali, ako čovjek nije zadovoljan, ne mora kupiti sliku.

Kako određujete cijenu slike?

– Kriza je, elementarne stvari su mnogo važnije od slike. Način plaćanja i cijenu slike prepustim kupcu da odredi. Nastojim da ne budem direkno ugrožen, tj. da se pokriju materijalna ulaganja u sliku (platno, boja, okvir). Materijalni faktor dosta ograničava, ali ne sputava. Našao sam se i u tome.

Bez obzira da li je slika jeftina ili skupa, ja nastojim da je maksimalno dobro uradim. Ne radim komercijano, već potpuno sebe uložim, neovisno koliko ću naplatiti.

Fleksibilni ste kod načina plaćanja, da li se ikad desilo da neko ne plati sliku uopšte?

– Ima toga, to je neizbježno. Ali nikoga nisam podsjećao na dug. Moraš računati ne neki procenat takvih ljudi, ali to nije neki veliki procenat. To sam im ostavljao “na obraz”. Uglavnom je dobro funkcionisalo, ne mogu se žaliti.

Ko kupuje Vaše slike?

– Ovdje dolaze počev od najobičnijih do jako poznatih ljudi, neobrazovani i visokoobrazovani ljudi, oni koji se razumiju u umjetnost i oni koji se ne razumiju. Prihvatili su me svi. Uvažavanje je jedno posebno bogatstvo.

Najdraža slika koju ste uradili?

– Bilo je slika od kojih mi se bilo teško odvojiti. Sigurno 100 slika ima koje su, po mom mišljenju, veoma uspješne. A bilo je situacija, kad odem negdje u nečiji stan ili ustanovu gdje ne očekujem svoju sliku, da je tamo ugledam… To je jedan divan osjećaj, kao sa sam vidio svoje dijete, i samo što ne pitam ‘otkud ti tu, šta radiš?’ Pošto sam dosta slika radio, bilo je susreta sa takvim slikama. To je jedan osjećaj koji može razumjeti samo neko ko je to doživio, jer slika je dio tebe, dio tvoje duše.

Da li se danas može živjeti od slikanja?

– Živi se od slikanja. Ne mogu reći da je to neki poseban život, ali nije ni skroman – normalan život. I to je jedna velika vrijednost – živjeti normalno u nenormalnom vremenu. Mada se odražava i ova kriza koja je nastala. Danas su teška vremena da bi neko mogao imati neko bogatstvo od slikanja. To je neproduktivan rad, dosta se vremena potroši. Ne možemo govoriti o nekom biznisu, to je glupost.