Takve stvari na takav način

24. February 2012.

Prvi put kada je gledao nastup Antikulturnog teatra “Alija Sirotanović” kidao se od smijeha. Nije mu bilo jasno kako neko “takve stvari može prikazati na takav način”. Danas zna i sve mu je jasno. Želja koja se rodila na prvom nastupu se ostvarila. Postao je dio njihove trupe. Od tada je prošlo već tri godine, Mirko Komljenović uspješno radi u trupi, pored još jednog posla koji radi. Od nečeg se mora i živjeti. Od smijeha živi duša, ali ne i tijelo.

AKT Alija Sirotanović

Trupu čine tri stalna člana: Mirko Komljenović, Dušan Jokić i Igor Kalaba te povremeni članovi Stevan  Šerbedžija i Bojan Kolopić. Znaju da Banjaluka i nema neku scenu po pitanju kulture ali oni uporno pokušavaju nešto uraditi. Probe održavaju u kafani, u parku, kući…Nekad ih možete vidjeti i u nekom ćošku u Domu omladine – vježbaju. To što oni rade nije obična pozorišna gluma. Nemaju klasičnu formu i žanrovski ih je teško svrstati. Recimo da su oni satirično-komičarska trupa. Razgovarali smo s Mirkom o sceni, publici i radu trupe.

Zašto baš Antikulturni teatar “Alija Sirotanović”?

- Ispočetka grupa se nije zvala AKT već Atelje samostalnih dramskih umjetnika “Alija Sirotanović”. On je srž nazva, iz prostog razloga što je bio srž u bivšoj Jugi. Simbol rada i predstavnik radničke klase, a mi svi smo djeca iz radničkih porodica. Kasnije smo promijenili naziv u Antikulturni teatar, a ostao je naziv Alija Sirotanović, zato što smo shvatili da je kultura na marginama te da se to više ne može ni nazvati kulturom. Ok, ako je to kultura onda ono što mi radimo definitivno nije kultura, ovo je nešto suprotno od toga.

Kako izgleda jedan vaš nastup?

- Forma nije precizno određena. Najsličniji je recimo “kabaretskom” nastupu zato što se sastoji iz kratkih skečeva, iz klasičnog stand up-a i kroz nastup imamo niz šaljivih pjesama. Nekad imamo i igru u vidu plesa. Dakle, najsličniji je kabaretskom, nastupu mada nije kabaretska forma.

 

Imate autorske tekstove. Ko ih piše?

- U pisanje tekstova smo uključeni sva trojica. Mada, naš neformalni vođa Dušan Jokić piše skoro 90% tekstova. Kasnije mi to svi zajedno dorađujemo i prerađujemo. Igor je zadužen za pjesme. Manje-više na jednom tekstu svi radimo. Jer kad ga staviš na papir iz glave, to je sirovina koju treba preraditi zajednički.

Na šta ukazuju vaši tekstovi?

- Pa na određene društvene probleme naše zemlje ali i zemalja u regionu. Govore i o našem mentalitetu. Postoje i tekstovi koji su lajt verzije i nisu toliko društveno angažovani iz prostog razloga što moramo malo i rasteretiti publiku, a ne samo zakopati ih teškim temama. Teme koje radimo su iz svakodnevnog života. Toliko problema ima u društvu da je inspiracija neiscrpna. Likovi koji su kreirani u našim tekstovima nemaju stvarni identitet, imaju izmišljena imena ali se mnogi ljudi u njima mogu prepoznati. Najviše bi se trebali prepoznati oni iz struktura vlasti i mediji, jer jedni vode narod, a drugi prezentuju dosta stvari na pogrešan način. Međutim, do njih to ne dopre. Sve ostaje u toj šali gdje mi to izvodimo i među tim ljudima.

Koliko često imate nastupe u Banjaluci? Jesu li ljudi zainteresovani da vas angažuju?

- U Banjaluci ne postoji nikakva humoristična scena. Mi postojimo već devet godina, imamo publiku zahvaljujući tome što radimo toliko dugo, te emisijama na radiju i televiziji. Moramo sami sebi napraviti zdravu konkurenciju, da bi se scena razvila, a onda bi mogli imati više nastupa. Sada imamo jedan nastup u Banjaluci mjesečno, to nije puno. A nastupamo i u Zagrebu jednom mjesečno.

Kakva je publika u Zagrebu, a kakva u Banjaluci?

- Publika je manje-više ista. Ljudi isto reaguju na ono što je smiješno. U Zagrebu publika ima kulturu življenja da ide na stand up komediju, na bilo koji vid komedije, u pozorište, na koncerte. Nisu toliko zatvoreni kao mi. Vole da pogledaju nešto novo, bez ikakvih predrasuda i odbojnosti. E sad, kako će se to dalje razvijati zavisi sve od samog nastupa i izvođača. Kod nas pored toga što ne postoji scena, publika je prilično začahurena i kritički nastrojena.

Kako možemo podići kulturu na neki viši nivo kod nas?

- U kulturi nikad nema dovoljno sredstava. Ona je na marginama otkad postoji. Teatar kao teatar postoji preko dvije hiljade godina, živi na marginama i opstaće na njima. Nismo mi ti koji sad možemo da razvijemo neki plan. Zato postoje neki nadležni ljudi da se to unaprijedi. Prije svega, potrebno je razvijati kulturnu svijest kod ljudi. Jako je bitno da se ljudi uključe, da idu na predstave, da idu na koncerte, da učestvuju u tome. Kod nas toga nema, publika je onako previše kritički nastrojena u samom startu prije nego što se to nešto pojavi i prije nego to nešto vidi. Tako da moramo prvo sami na sebi poraditi, a ostalo su neke više sile iz ministarstva, vlade… Mi ne možemo uticati na to. Najgore je i kad skreneš pažnju u društvu na neki problem to ne dopre do onog do koga treba da dopre. S ove tačke gledišta ja ne vidim da će biti nekih pomaka kod nas ali i u zemljama u regionu. Ne postoji industrija, produkcija. Ne postoji ništa.

Kako je došlo do ideje da imate serijal “Sirotanovići”?

- Od samog početka, od kada smo se formirali 2003. godine pa na ovamo, postojala je ta želja. Nastupi nisu bili istog intenziteta kao danas, bilo ih je puno manje. I dan-danas ne postoji scena, a tek prije devet godina… Sve se svodilo na pokoji živi nastup i poneku živu emisiju. Nama je bio cilj da imamo stalan termin na televiziji. Da ljudi koji nas prate mogu uvijek da nas prate u određeno vrijeme. Ovo što mi radimo je društveno angažovana umjetnost koja ukazuje na problem u društvu, a ne samo umjetnost zbog umjetnosti. Saradnja sa Elta televizijom je došla tako što su oni nas zvali da radimo kod njih serijal, a mi smo taman tada i razmišljali o tome da uradimo neki pilot koji ćemo poslati televizijama. Preduhitrili su nas, tako da već dvije sezone imamo emisiju kod njih, pregovaramo i za treću sada. Šta će biti – vidjećemo.

Koliko ste medijski propraćeni?

- Od 2003. do 2009. nije bilo nekog medijskog interesovanja za nas. Onda smo sasvim slučajno napravili pjesmu, “Put autoput”, koja je ukazivala na problem autoputa koji se gradio već dugo. Pjesma je nastala slučajno, snimili smo je na probi i ubacili na youtube. Ubrzo je imala 10.000 pregleda. Od tada su ljudi pokazali veće interesovanje za nas. Zadovoljni smo koliko smo propraćeni s obzirom da smo trupa koja se bavi nečim za šta ne postoji scena kod nas. Plus smo još domaći i autorski. Mediji više forsiraju ponekad one koji nemaju autorski rad. Uzmimo na primjer Kursadžije, ti ljudi nemaju ništa autorsko. Prepričavaju viceve ili prepričavaju neke fore koje su stare koliko i ja. Naš humor nije toaletni humor za široke narodne mase. Ciljna publika su nam bili mladi ljudi, studenti. I tu publiku mi imamo. Kasnije smo sasvim slučajno dobili naklonost starije publike, radničke klase.

 

Planovi za budućost…

- Kao prvo, pokušaj da se formira ta scena i da se približi ljudima. Zatim, turneja koja dolazi Banjaluka-Zagreb-Nova Gorica. Nastavak emitovanja treće sezone na Elta televiziji ako sve bude teklo po planu. Dobili smo poziv da na ljeto učestvujemo na internacionalnom festivalu studentskih pozorista u Bugarskoj, tako da ćemo tim povodom spremiti nešto potpuno drugačije od našeg dosadašnjeg rada. Postavićemo predstavu “Da li će rat ikad nestati”. Tekst je pisao Mirko Jokić a po žanru je drama. To bi bili neki planovi za bližu budućnost.

Šta ti misliš o ovoj temi?