Banjalučki član “Društva mrtvih pjesnika”

Aleksandar Slavnić je mladi banjalučki pjesnik i budući profesor engleske književnosti s kojim smo razgovarali o andergraund poeziji, poimanju umjetnosti, profesorima književnosti, njegovom slavnom košarkaškom prezimenu…

U bespućima interneta i društvenih mreža postoje razne grupe u koje se učlanjujuistomišljenici, ljudi željni novih saznanja ili oni koji se jednostavno dosađuju.

Jedna od takvih je i “Poeziranje”, grupa na Fejsubuku koja okuplja mlade i neafirmisane pjesnike iz zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Trenutno broje oko 1.300 ljubitelja poezije i ljudi koje je priroda obdarila talentom da svoje misli pretoče u stih, strofu, sonet ili neki drugi oblik pjesničkog izražavanja.

MONDO je kontaktirao jednog od njih – Aleksandra Slavnića, za kojeg se ispostavilo da je Banjalučanin, a koji je među aktivnijim članovima “Društva mrtvih pjesnika” i čije su se tri pjesme našle u zajedničkom zborniku istog naslova “Poeziranje” objavljenom i u štampanom obliku.

“’Poeziranje’ postoji četiri ili pet godina i na našoj grupi ljudi iz tzv. regije, koji su pjesnici ili se tako osjećaju mogu da objave svoju poeziju”, rekao je Slavnić za Mondo.

Prema njegovim riječima još kao dječak otkrio je dar za pisanje, ali je i “dodatni motiv” dobio tokom školovanja od svojih profesora zbog njihovog “krutog” shvatanja i poimanja pjesništva uopšte.

“Bilo je ‘maltretiranja’ u školi da analiziramo pjesme pojedinih autora, a to je meni oduvijek bilo besmisleno. Kako da analiziramo kad znamo da je profesor taj koji ocjenjuje i naše mišljenje nije relevantno. Generalno, mislim da je glupo i besmisleno praviti norme u umjetnosti jer je ona najslobodnija ‘disciplina’ ljudskog duha”.

Slavniću je još ostao diplomski na Filozofskom fakultetu u Banjaluci da dobije zvanje profesora engleskog jezika i književnosti.

“Diplomiraću kad stignem od posla (trenutno je konobar i barmen, prim.aut) i od pisanja pjesama. Zasad mi to nije prioritet već borba da pjesništvo vratimo na mjesto koje mu pripada, a to je sam vrh ljudske kulture. Trenutno su pjesnici najveći andergraund u bivšoj državi, ako zanemarimo one tzv. poete koji pišu po potrebi vlastodržaca rodoljubive ili ljubavne pjesmuljke”.

Obzirom da nije imao kroz svoje školovanje profesore kakve bi volio da ima, pitali smo ga kakav će on biti ukoliko ikad bude stao s druge strane katedre.

“Pa recimo poput pokojnog Robina Vilijamsa iz filma ‘Društvo mrtvih pjesnika’ (režisera Pitera Vira, prim.aut). Stvarno me je pogodilo njegovo samoubistvo”, dodao je Slavnić i otkrio da uskoro objavljuje i svoju prvu veliku zbirku pjesama “Uputstva za pravilnu upotrebu eritrocita”.

O svojim stihovima nije želio pretjerano da govori kako ne bi upao u “zamku profesorskog analiziranja”, dozvolivši čitaocima da sami u svojoj svijesti pronađu “nešto za šta će da se zakače”.

“Ako baš moram da nešto kažem, reći ću da moja poezija teži da bude negdje između Edgara Alana Poa i Volta Vitmena”, zaključio je Slavnić.

Na kraju pročitajte jednu njegovu pjesmu…

“NAZVAĆU SVOJ PRVI KANU PO TEBI”

Vidim te, tvoja leđa, kao platno bijela, nemiran san,

okrećeš se prema meni,

dah iz tvojih nozdrva toplo udara o moj vrat,

pružam svoju ruku oko tebe i ljubim te u sljepoočnicu,

osjetim kako ti umirujem dušu i tjeram noćne more,

pa to mi i jeste svrha,

gledam te i ne mogu da spavam,

ne nisam zaljubljen niti mi koljena klecaju,

niti mi leptiri u stomaku udaraju,

ja sam toliko fasciniran tobom da u ovom trenutku ne znam ni šta su leptiri

niti me zanima da li su ikada postojali,

povlačim jorgan preko tvoje blago oznojene ključne kosti

i mirišem tvoje tjeme,

nema ništa ljepše nego gledati miran san srodne duše,

biće ovo jedna duga i predivna noć, kažem sebi u mislima,

da ne bi slučajno probudio nju,

no opet znam kako ima čvrst san pa se ne brinem.

Ne tražim sebe u tebi niti ustajale norme ljepote, želim samo da si tu kraj mene

kada mi đavoli sumnje

ne daju mira, nemoj biti anđeo, dosta mi je svih anđela ovog svijeta,

želim samo da osjetim pulsiranje vrhova tvojih prstiju

dok mi nježno prolaze kroz kosu,

i onaj tvoj smotani smijeh, nekontrolisan,

baš kao kada neko od nas dvoje nešto preglupo provali.

Često ovo radim, pričam sam u sebi kroz naše provedene noći,

moje misli milovane rezonantnim brujanjem tvog disanja,

oblikovane u tužne glinene konture

koje se lome od prozore tvoje šarene sobe.

Misli, predosjećanja, predskazanja,

znam da ćeš uskoro ići u daleki svijet,

oslobodio sam te od one hladne ljuske,

sada si napokon leptir i znam da ćeš uskoro odletjeti u svijet.

Ponekad mi padne na pamet da te uramim,

svog prvog i jedinog leptira,

ali onda shvatim:

“Šta je leptir ako ne može da leti?” stresem te tužne misli i pokušam uživati u ovim zadnjim trenucima koje provodi

s tobom, u ovom krevetu,ove hladne septembarske noći. Mlada si i krhka kao sitne note flažuleta koje se odsviraju na gitari,

vene na tvome vrat ključaju snagom koju samo mlado srce posjeduje željna si života,

a ja,

ja sam samo prošlogodišnja božićna dekoracija,

ni vrijedan tvoga spomena.

Izvor: Mondo