Slađana Zrnić: “Pogriješila bih da nisam upisala glumu”

Ove godine navršava se deset godina kako Slađana Zrnić igra na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske, a glumom se bavi duplo duže. Prvo iskustvo sa Narodnim pozorištem vraća je u ‘99. godinu i predstavu “Glumac Edmund Kin” koju je igrala sa Miodragom Krivokapićem i Nedom Arnerić.

Glumu je završila na Akademiji umjetnosti u Banjaluci i specijalizirala se za mjuzikl na Univerzitetu umjetnosti Beograd. Nakon studija počela je da se uporedo bavi glumom i pedagoškim radom, pa je sa profesorom-sponzorom osnovala školu za ljudska prava u okviru praktičkog odbora za ljudska prava. Zajedno sa Sanelom Aničić prije sedam godina osnovala je amatersku struku u Srbcu, a u avgustu imaju sedmu premijeru i školu glume u studiju Jazavac.

Ako biste napravili paralelu između Vaših početaka i početaka današnjih glumaca, šta se promijenilo, a šta je ostalo isto?

Vjerujem da se dosta toga promijenilo. Mi smo imali tu sreću što smo prva generacija glume u Banjaluci i što smo zapravo na neki način prvi profesionalni glumci. Svi ovi glumci od ranije su imali neka svoja teška vremena, oni su amateri, ljudi sa iskustvom. Ne potcjenjujem ih nego su prosto takve prilike bile. Oni su nosili repertoar tokom rata i stvarno na tome im svaka čast. Održali su pozorište, njih grije velika ljubav i imali su ogromno iskustvo. Radili su sa velikim imenima 50-ih, 60-ih, 70-ih godina, a onda smo mi došli kao prva klasa i unijeli potpuno novu energiju i donijeli potpuno novo vrijeme. Nije to bilo lako, jer opet se nekako desi neka vrsta sudara generacija, ali na kraju se ipak ispostavilo da je bilo vrlo korisno za sve. Mi smo maltene došli na gotovo. Sama su nam se vrata otvorila i mi smo to iskoristili na pravi način. Stekli neka nova iskustva, neki bonton i mislim da je super što smo bili dio te stare škole. Današnji mladi glumac je u težoj situaciji, zato što je apsolutno prepušten sebi. Pozorišta su puna, preko interneta se vide svakakve gluposti, bez obzira što se pruže neke ogromne mogućnosti, vrlo se lako navući i uvući u nešto što je možda pogrešno. Današnji mladi glumac mora da se izbori za svoj prostor. Čini mi se da su navike mladih ljudi danas jako loše. Mi smo imali manje mogućnosti, manje otvorenih pozicija, mi smo više grizli, više smo bili ambiciozniji, više smo radili i jednostavno ne bi spavali da bi se nekako dokazali. A danas, mladom glumcu su valjda prepreke toliko velike da mu je ambicija ubijena, ali ona prava ambicija, ne ambicija da budem glumac, da budem popularan, o tome uopšte ne govorim, nego da radi na sebi, da uči, da istražuje i da stalno, stalno sebe provjerava. Mislim da je današnjem mladom glumcu teže nego nama.

Koliko su Vas umorile godine, koliko rad, a koliko ovo vrijeme i njegov duh?

Umorilo me. Moram da priznam da jeste. Ja sam nekako mislila da ću biti možda najsnažnija u ovim godinama, da ću imati najviše snage, jer 40-te za ženu navodno važe kao „dovoljno si mlad, imaš snage, zdrav si, a imaš toliko iskustva da možeš bolje napredovati“. Međutim, kako ovo vrijeme prolazi, mene je to poprilično umorilo i vrlo sam oprezna sa tim šta gledam, šta slušam, šta pričam. Ne mogu više da se rasipam na sve i svja. što se kaže. Nemam snage, nemam volje i ne vidim smisao u tome. Bojim se da me strašno umara ovo vrijeme, ovaj internet i razne ove socijalne mreže, svo to telefoniranje… Mislim da je to nešto što svima krade mnogo energije.

Koja Vam je uloga posebno draga, a kojoj se i dalje nadate?

Nema te uloge koja se izdvaja, jer kad izdvojite neku ulogu onda se nekako osjećate kao da ste nepravedni prema ostalim. Možda je karakteristična uloga Nadežde u predstavi ” Porodične priče” jer sam sa njom nekako ušla na teritoriju profesionalaca, pa se čulo malo dalje od Banjaluke za ovo pozorište i za nas glumce. Što se tiče uloge kojoj se nadam, nekim sam se ulogama nadala pa su me prošle. Jednostavno, sad sam već stara za te uloge. I onda sam nekako bila nesrećna i tužna i rekla sam da se više ni jednoj ulozi neću nadati, upravo iz tog razloga da ne propatim što je ne dobijem.

Da li je bilo grešaka u Vašem radu i na koji način ste prevazilazili probleme koje često sreću umjetnike na našim prostorima?

Sad kad bolje razmislim, što se mene tiče nije grešaka bilo. Nekako sve je išlo svojim tokom. Naravno, pomučila sam se ja poprilično za ovo što sam. Radila sam, bilo je prepreka, al’ sam ih prevazišla i ne mogu da kažem da je nešto greška, prosto nikad nisam tako ni razmišljala. Možda sam ja nekoga povrijedila, možda je i mene neko povrijedio, ali to sve nekako izađe, dođe i prođe, ništa nije zauvijek. Bilo bi greška da nisam upisala glumu. To bi bila velika greška.

Često putujete zbog uloga, koliko to otežava Vaš privatni život?

Moj privatni život i posao su jedno. Ja to ne odvajam, jer ja ne radim u fabrici. Ja iz svog privatnog života crpim da bi mogla da se pokažem na sceni, a sa scene prenesem neke kvalitetne stvari u privatni život. Ničega se ne odričem i ništa ne trpim, uvijek imam vremena za svoju porodicu, uvijek imam vremena za svoje prijatelje. Ništa meni gluma ne uzima od prijateljstava, čak im daje, a i mislim da bi mi moji prijatelji rekli da se osjećaju zanemarenima.

Da li su i u kojoj mjeri u pozorištu iskrena prijateljstva moguća?

Iskrena su, naravno. Ja imam dva-tri prijatelja sa kojima se družim ima već 15ak godina, a isto tako imam prijatelje iz djetinjstva. Mislim da to nema veze sa profesijom. Prije svega, to ima veze sa vaspitanjem. Kako sam ušla u ove 40-te stalno se vraćam na to da je djetinjstvo zaista oslon svega, zdravo djetinjstvo, zdrav odgoj, zdrava porodica. Postoje iskrena prijateljstva, isto tako postoje i neiskrena gdje postoji sujeta i slično. U svim profesijama je to podjednako i oni ljudi koji rade na pijacama, prodaju voće i povrće, imaju za sebe dva ili tri čovjeka kojima vjeruju i ostale kojima ne vjeruju.

Šta sve uđe u glumca i izađe na scenu?

Prije svega, korijen je vaspitanje, kako su te roditelji vaspitali. Da li si se razvio u dobrog ili lošeg čovjeka, radnika ili neradnika, da li poštuješ starijeg i slično. Vaspitanje pod broj jedan, a onda obrazovanje. Znači ako si uspio da stekneš neko obrazovanje, jezike (svoj maternji jezik treba da upoznaš na pravi način, zatim neke druge jezike), da naučiš da istražuješ, da se za sve interesuješ, da poznaješ istoriju svog naroda, da čitaš zdravu književnost, prozu, poeziju. To je jedan veliki nivo opšte kulture koji moraš da imaš. Da li poznaješ muziku, slikarstvo… Danas je za jednog mladog glumca neophodno da bude intelektualac. Pored toga što je intelektualac, mora da bude sportista, fit, zdravog duha, da ima raznih talenata.

Kakvu budućnost u glumi vidite za sebe, a kako uopšteno?

Ja ću u budućnosti sigurno biti na sceni, raditi, pjevati, igrati. Baviću se pedagoškim radom. Pokušaću pomoći mladim glumcima za koje mislim da vrijede. Što se tiče glume, kod nas imamo problem u državi. Kultura je u katastrofalnom stanju. Opšte stanje u državi je katastrofa, nema novca i ne možemo se stalno čupati da našim radom i našim mogućnostima mi možemo da pomjerimo planine i pravimo čuda. Treba truda, ali i finansija da bi se organizovala izuzetno kvalitetna izložba. Ne znam kako će to biti u budućnosti, ne vidim uopšte nikakvu budućnost, ja samo živim za danas. Mislim da dajem onoliko koliko mogu da pružim.

Da li je ikada kasno započeti glumačku karijeru?

Danas je 21.vijek i internet, glumac može biti svako. Odete pred kamere, odete na kasting, više nemate razlike na filmu između profesionalnog i amaterskog glumca. Mislim, ima naravno razlike, ali vi bez škole možete postati neko na filmu. Znači potrebno vam je iskustvo, ali u pozorištu to ne možete. Pozorište je ona stara škola ”old school” što se zove i u pozorištu možete biti dobri isključivo ako imate izuzetne učitelje, veliko iskustvo i dobru podlogu u školi.

Sa pogledom unazad, kako Vam se danas čini to proživljeno i doživljeno, da parafraziram Erenburga – život, godine, ljudi?

Sve što se desilo u mom životu nije ništa novo, to se dešava milionima godina, odnosno od kad je čovjek postao svjesno biće, pa od onog trenutka kad je postao svjesno biće od tog trenutka se sve ponavlja. Znači ako ti kažem da sam u svom životu prešla rat, onda je moja baba prešla rat, njena majka je prešla rat. Mislim da je to sve sudbina naših života očigledno na ovim područjima. Da može bolje, može naravno, ali to podrazumijeva odlazak u neku drugu državu. Znači, ja nikad nisam bila vođena tom idejom da bi možda trebala da odem, možda iz tog razloga što i nisam imala mogućnosti. Ta neka ružna strana, neka malo teža strana naših života jeste poražavajuća i ona nas je dosta zakočila, ali je ona nešto i napravila od nas. Napravila očigledno velike borce. Što se tiče drugih lijepih stvari u životu, ja sam zaista u jednom trenutku shvatila da se meni snovi ostvaruju. Ja sam sanjala da budem pjevačica, glumica, plesačica, a to sam i postala. Sanjala sam da odem na to i to mjesto, maštala, pa sam otišla na to mjesto, na primjer u Grčku, Tursku, Bugarsku, Španiju, proputovala sam pola Evrope. Upoznala sam divne ljude, sa te strane moj život je vrlo bogat, sad samo ne znam šta ćemo sa ovim umorom. (smijeh) Možda je to neka faza ili ja u stvari treba da povučem ručnu, da se odmorim da bih onda za neko vrijeme opet bila u punoj fazi.

Koji su Vaši budući planovi na privatnom i na poslovnom polju?

Ja nekako sve više maštam o porodici, svojoj vlastitoj. Tako da vjerovatno će se to u nekom tom putu ostvarivati, a i ako se ne ostvari, nisam ja neko ko je na kraj srca. Moj je život malo drugačiji od života drugih ljudi. Moj život nije rutinski kao što ja vidim kod nekih svojih prijatelja koji silnu muku muče upravo što ne mogu da izađu iz rutine, jer ima ta rutina obezbjeđuje materijalnu sigurnost. Ja nisam u takvom životu, tako da meni ne nedostaje radost, nije mi dosadno. Meni bi bila želja da nekako zasnujem svoju porodicu, ali ako je ne bude sigurno da ću se baviti ovim čime se bavim i trudiću se da to stvarno bude uvijek po visokim kriterijumima.

Izvor: etrafika.net