Baka Jelena: “Ni 90 jaja mi nije dovoljno da podijelim dragim prijateljima”

Simbol Vaskrsa je jaje koje predstavlja rađanje. Koliko imam dragih ljudi, toliko obojim vaskršnih jaja, a meni izgleda ni 90 nije dovoljno, kazala je 83-godišnja Jelena Polovina, otvarajući priču o radostima najbitnijeg pravoslavnog praznika Vaskrsa.

Baka Jela, kako je oslovljavaju njeni ukućani i prijatelji, rođena je davne 1931. godine u Laktašima. U Sarajevo se doselila s 22 godine kada se udala za pokojnog Ljubomira.

“Vaskrs je najradosniji praznik i to je praznik za djecu. Tada je vaskrsnuo naš dragi Hrist koji i danas širi ljubav i sreću”, kaže na početku razgovora baka Jelena.

U njenom djetinjstvu, Vaskrs se slavio drugačije. Prije početka posta, prisjeća se baka Jelena, majka bi sve suđe oprala smjesom od pepela. Tokom posta jeli su puru, krompir, kupus, grah i sve je bilo pravljeno na ulju od tikvinog sjemena.

“Postim od svoje sedme godine. Ali tada sam bila dijete, pa mi je bio dovoljno da pojedem hljeb s pekmezom i ja odoh vani da se igram”, prisjeća se posta.

Kaže da su se suvi kolači pravili na Veliki četvrtak, a na Veliki petak, dan raspeća i smrti Hristove, šarala su se jaja.

“Sjećam se da su se jaja čuvala tokom sedam sedmica posta. Šarala su se voskom i farbom. Majka ih je znala odnijeti u mravinjak, pa bi mravi kiselinom išarali jaja. Nisam mogla izabrati ljepše”, prisjeća se nekadašnjih običaja baka Jelena.

Subotom bi se, nastavlja priču, svi ukućani okupali. Njena majka bi svakom ukućanu kupila nešto novo, cipele ili košulju, da budu lijepi za najradosniji dan.

“A u nedjelju, radost i veselje. Probudili bi se i otišli u crkvu na pričest, a onda porodični ručak. Međutim, nama nije bilo do ručka. Bila su nam bitna jaja. Tucali smo se jajima, plakali kad ga izgubimo, smijali se kada dobijemo, a znali smo se i potući”, prisjeća se baka Jelena.

Kada se udala, preselila se u Sarajevo.

“Roditelji mog pokojnog muža su ubijeni na Kozari i on je bio komunista. Nije slavio nijedan vjerski praznik. Ali ja sam i dalje poštovala sve običaje, postila sam, išla u crkvu i farbala jaja. Nisam mogla biti član Komunističke partije, jer vjerujem u Boga”, objasnila je.

Kada je počeo rat 1992. godine, baka Jelena kaže da nije postila.

“Bila su to teška vremena. Bila sam sretna kada sam imala hljeba da jedem, a jaja smo mogli samo sanjati. Ove godine isto nisam postila svih sedam nedjelja. Idem u crkvu, ispovijedim se, jer Bog me duži da postim svaki dan u mojim godinama”, kazala je.

Za ovogodišnji Vaskrs baka se sprema već sedam dana, a danas boji jaja.

“Kupila sam 90 jaja i opet mi nije dovoljno. Imam mnogo dragih ljudi u svom životu i to se u mojom godinama zove bogatstvo”, rekla je uoči Vaskrsa.

Jaja farba lukovicom, jer je, kako kaže, najzdravije. Pola jaja stavi u čarape s određenom biljkom da napravi print, a pola jaja išara voskom od svijeće.

“Kuvam već pet dana, jer vaskršnja trpeza mora biti bogata. Već sam napravila šapice, vanilice, kiflice od kokosa i hurmašice, a kćerku Suzanu sam zadužila da mi napravi tortu. Juče sam napravila burek i sirnicu i ispekla teletinu. Doći će mi puno ljudi”, objašnjava radosna baka Jelena.

Vaskrs slavi tri dana. Prvi dan ode u crkvu s unukom Draganom, nakon čega slijedi ručak s najbližom porodicom. Drugi dan joj dođu najbolji prijatelji Fadil, Hadžira i Enisa s porodicama, a treći dan ugosti komšije Senadu, Vesnu, Dušanku i Lejlu sa svojim porodicama.

“Lijepo se provedemo, jedemo, pijemo i plešemo. To su moji dugogodišnji i provjereni prijatelji. Najsretnija sam za Vaskrs, jer je to praznik čiste ljubavi”, zaključila je priču baka Jelena, žureći na pijacu da kupi još jaja, jer kako je izračunala, ni 90 joj nije dovoljno.

Izvor: Agencije