Može li se u BiH preživjeti sa 325 KM?

Upravo toliko, 325 KM za mjesec ili 176 radnih sati plaćeni su zaposleni na poslovima u proizvodnji odjeće u Bosni i Hercegovini.

Ni njihove kolege u tekstilu i proizvodnji i preradi kože ne zarađuju mnogo više, 375, odnosno 345 KM. Gotovo sva proizvodnja i trgovina je na minimalcu, dok javna potrošnja buja sa prosjekom plata dva do tri puta višim nego tamo gdje se stvara nova vrijednost. Šta učiniti da se pravičnije i poštenije vrednuje rad?

Državna agencija za statistiku objavila je podatak da je prosječna mjesečna bruto plata u Bosni i Hercegovini (686.299 registrovanih zaposlenih, od čega su 281.912 žene, na 3,843.000 stalnih stanovnika), u prvih sedam mjeseci 2013. godine iz­nosila 1.295 konvertibilnih maraka, dok je njen neto iznos, kada se odbije porez na dohodak i doprinosi, bio 830 KM.

Plate su u prosjeku imale nominalni pad od 0,5 procenata, u odnosu na decembar 2012. godine. No, i sa ovim padom, kako ističu statističari, pa i neki predstavnici međunarodne zajednice, naša zemlja u prosjeku ima bruto plate od 650 evra, a u neto iznosu oko 420 evra, Sto je, po njima, približno Srbiji i Makedoniji, pa i zemljama EU, Bugarskoj i Rumuniji.

Ako dio plate za zdravstveno i radno osiguranje zaposleni u EU ne iskoriste, kada odlaze u penziju znatan dio im se vraća, i to nerijetko s profitnim dijelom koji su zavodi za zdravstveno i radno osiguranje stekli obrćući njegov doprinosni kapital. Kod nas se doprinosi za zdravsteno i radno osiguranje bespovratno uzimaju, bez obzira da li je zaposleni tokom radnog vijeka bio zdrav ili imao sreću da nikada ne vidi biro rada.

Socljalistički kapitalizam

U Evropskoj uniji plate se, inače, u pravilu javno prezentuju u bruto iznosu, jer su obavezni doprinosi i porez na dohodak sastavni dio plate, koje zaposleni ugovorno izdvajaju za svoje penziono, zdravstveno i radno osiguranje. Ako dio plate za zdravstveno i radno osiguranje zaposleni ne iskoriste, kada odlaze u penziju znatan dio im se vraća, i to nerijetko s profitnim dijelom koji su zavodi za zdravstveno i radno osiguranje stekli obrćući njegov doprinosni kapital.

Kod nas se, nažalost, doprinosi za zdravstveno i radno osiguranje bespovratno uzimaju, bez obzira da li je zaposleni tokom radnog vijeka (i njegova porodica) bio zdrav ili imao sreću da nikada ne vidi biro rada.

Još uvijek je, naime, na snazi sistem neograničene solidarnosti mjesec za mjesec iz doba socijalističke Jugoslavije. Iako smo u međuvremenu postali kapitalistička država, nikako da se naviknemo da su doprinosi ugovorni odnos između zaposlenog i odgovarajućeg fonda, a ne danak na platu koji zaposlenog, odnosno njegovog poslodavca, u prosjeku košta 465 KM mjesečno po radniku.

Uz to, poslodavci izdvajaju i tzv. doprinose na plate svojih zaposlenih, koji direktno terete poslodavce sa još 10,5 posto doprinosa na bruto platu svakog registrovanog zaposlenog, čak i za honorarni rad, tako da ukupno fondovsko i poresko opterećenje iznosi čak 46,5 posto bruto plate. Sve to bespovratno završava u socijalnim fondovima i budžetima korisnika javnih prihoda, a da se nikom ne polažu računi za utrošak tih sredstava.

Na tako parazitskom sistemu razvio se svojevrsni oblik bh. socijalističkog kapitalizma u kojem buja administracija i javni sektor sa platama koje lete u nebo, dok sa druge strane oni koji finansiraju takav nakaradni sistem putem poreza i drugih dažbina (proizvodnja, trgovina i komercijalne usluge) jedva sastavljaju kraj s krajem ili nalaze pribježište u platama koje ne obezbjeđuju ni minimum egzistencije radnicima i njihovima porodicama. Ili, pak, bježe u sivu ekonomiju da bi preživjeli.

Upravo tu se, zapravo, kriju oni podaci koje Agen­cija za statistiku ne uzima u obzir kada pravi svoj izvještaje, jer nerijetko poslodavci i radnici imaju vlastiti deal po kome se radnici slažu da im zvani­čni dio plate bude minimalan, kako bi poslodavci, s druge strane, platili manje doprinose, jer ih, od države nametnuti visoki porezi i prirezi, često do­vode na rub pozitivnog poslovanja. Radnici, pak, doprinose u ovako (ne)uređenom sistemu ne prepoznaju kao ulaganje u budućnost, nego se odlučuju za aktuelni trenutak u kojem je važnije danas primiti platu koja obezbjeđuje život, nego razmišljati o tome kako će živjeti jednom kada i ako dočekaju penziju. I tako se ustvari sve vrti ukrug: država insistira na visokim izdvajanjima, jer na taj način jedino može obezbijediti novac neophodan za finansiranje svog nepotrebno ogromnog aparata; poslodavci ih, ako ih već ne mogu izbjeći, pokušavaju minimizirati, a radnici, nesvjesni životne zamke koja se krije u takvim dealovima, bez razmišljanja na njih pristaju.

Čitava armija siromašnih porodica, čak i sa platama, nalazi se među proizvodnim i uslužnim radnicima, imajući u vidu činjenicu da od 3,843.000 stalnih stanovnika Bosne i Hercegovine 686.000 zvanično radi. Drugim riječima, od šest stanovnika zemlje jedva da jedan ima platu. Stopa registrovane zaposlenosti je 17,8 posto, najniža na Starom kontinentu.

O siromaštvu stotina hiljada porodica čiji domaćini rade u proizvodnji, trgovini i uslugama nedvojbeno govore statistički podaci o rasponima plata po grupacijama i djelatnostima.

Ukupno fondovsko i poresko opterećenje kod nas iznosi čak 46,5 posto bruto plate, što bespovratno završava u socijalnim fondovima i budžetima korisnika javnih prihoda, a da se nikom ne polažu računi za utrošak tih sredstava.

Potcijenjeni lon poslovi

Prva i najugroženija grupa su zaposleni na lon poslovima, u kojoj se prema statističkim podacima u cijeloj državi nalazi više od 50.000 radnika i otprilike isto toliko porodica. Radi se o djelatnostima gdje naručilac iz inostranstva šalje materijale na doradu i plaća radnu snagu i materijalne troškove. Klasično iznajmljivanje rada, po što je moguće nižoj cijeni, koji se registruje kao uvozno — izvozni posao.

Ne radi se o malom obimu. Bosna i Hercegovina je najveći ponuđač lona u regionu. Čak 40 posto bh. izvoza čine lon poslovi, čitav tekstilno — kožarski kompleks, a ima ih i u drugoj proizvodnji: metalu, prehrambenoj industriji i namještaju. Gotovo cijeli Prevent, krojenje i šivenje autopresvlaka i zaštitne opreme (radnih rukavica), naprimjer, je klasični lon, prodaja radne snage za stranog naručioca.

Prema podacima entitetskih zavoda i Agencije za statistiku BiH, šestomjesečni prosjek plata u ovim djelatnostima u 2013. godini nije bio viši od 375 KM. Tolike su bile neto plate u proizvodnji tekstila (platno, vlakna, konac), dok su u proizvodnji kože i ostalih srodnih proizvoda bile čak nešto niže (345 KM), a u konfekciji svega 325 KM za punu normu od minimalno 176 radnih sati za mjesec. Prosječna satnica je svega 1,86 KM, što znači da ima popriličan broj radnika koji rade i za znatno niži iznos.

Da iluzija bude veća, 2006. godine na inicijativu sindikata na lon poslovima smanjeni su doprinosi da bi se poboljšao materijalni položaj radnika, odnosno povećala neto plata. Evidentno je iz navedenih podataka o platama da su to vlasnici fabrika koje rade lon iskoristili upravo na su­rotan način, da bi još više smanjili cijenu rada, s tim da višak stave na vlastiti konto ili konto naručioca lon poslova u inostranstvu.

Do koje je mjere smanjena cijena rada lon poslova vidi se i iz podataka o bruto platama. One su u tekstilu svega 506 KM, a u koži i konfekciji 445, odnosno 490 KM. Ali, i to ima svoju cijenu. Kad dođe vrijeme za penziju ona će biti umanjena za smanjeni iznos doprinosa, tako da će radnici sa smanjenim doprinosima, ako dočekaju penziju, imati jedva 200 do 250 KM za mjesec. Za njih, najvjerovatnije, neće važiti ni zakonska zagarantovana penzija, jer su im poslodavci uplaćivali niži doprinos!?

Nisu u mnogo boljem položaju ni ostali radnici na lon poslovima.Tako je tek nešto malo bolji neto prosjek u proizvodnji proizvoda od gume i plastičnih masa (489 KM), proizvodnji namještaja 508 KM, a u proizvodnji pletarskih materijala i preradi drveta jedva 441 KM.

Tu je zatim prehrambena industrija, čak više od 20.000 radnika, čiji je neto prosjek svega 510 KM, dok oni koji je snabdijevaju domaćim poljoprivrednim proizvodima imaju marku više — 511 KM. Cjelokupno građevinarstvo Bosne i Hercegovine (oko 50.000 radnika), takođe se ne može pohvaliti prosjekom plata. Jedva za 176 sati rada ostvare 522 KM. Izvlači ih uglavnom niskogradnja, izgradnja puteva koja je u priličnoj ekspanziji sa prosjekom plata od 618 KM, dok je u visokogradnji prosjek sve­ga 465 KM, te u specijalizovanim građevinskim dje­latnostima (privredni i proizvodni objekti) 491 KM.

Stopa registrovane zaposlenosti u BiH je svega 17,8 posto, najniža na Starom kontinentu, od šest stanovnika zemlje jedva da jedan ima platu. Iako smo postali kapitalistička država, nikako da se naviknemo da su doprinosi ugovorni odnos između zaposlenog i odgovarajućeg fonda, a ne danak na platu.

Izvor: Praksa.info