Banjalučanin koji je preplovio Atlantik još uvijek sanja beskrajne pučine

“Svi imamo svoje snove, a dok god imaš san dobro je. Kada prestaneš da sanjaš, onda se zabrini”. Ovo su riječi Banjalučanina Želimira Šarića, koji je u junu 2008. godine zajedno sa Amerikancem Tedom Tučekom, za 22. dana preplovio Atlantik od Amerike do Portugala.

Oni su se 1. juna 2008. godine na jedrilici Vagabundo uputili do arhipelaga Azora nadomak Portugala. Na tom putu suočavali su se i sa teškim nevremenom, ali i doživjeli neponovljivu životnu avanturu.

Od novinarstva do Yachtmastera

Želimir je prije jedrenja preko Atlantika mjesec dana sam bio na brodu i preplovio cijeli Mediteran. Od 1975. se bavio vazduhoplovstvom, a njegova priča počela je 1967. godine kada je sasvim slučajno postao spiker na Radio Banjaluci.

“Ni sanjao nisam da ću se ikada baviti medijima. Sve se desilo spontano, kada sam jednoga dana u Banjaluci sreo mog prijatelja Duška Oljaču koji me je pozvao da izađem pred komisiju, jer su tražili spikera. Nakon što su me zaposlili, tu sam se zadržao do 1986. godine, kada sam prešao na Televiziju Sarajevo da bih tamo vodio emisije Vijesti i Dnevnik. Poslije sam se okušao i u TV reportažama, a jedna od tih reportaža me je odvela na more, u Biograd“, priča Šarić.

Zahvaljujući toj reportaži koju su prenosili i mediji u Srbiji, TV Sarajevo je bila jedina u Jugoslaviji koja je zabilježila uplovljavanje u teritorijalne vode Jugoslavije jedrilice “Hir 3”,na kojoj su plovili Mladen Šutej i njegova ekipa.

Bila je to prva jugoslovenska sportska jedrilica koja je oplovila svijet. Želimir je kao nagradu od Šuteja dobio sedam dana jedrenja u njegovoj jedriličarskoj školi u Biogradu.

“Uzeo sam godišnji odmor i otišao da jedrim. Tada sam već osjećao da me nešto vuče prema moru i da je iz mene isplivalo nešto čega nisam bio svjestan. Prošao sam tu školu, samostalno jedrio, da bih se vratio na posao, na televiziju. Međutim, ubrzo su počeli nemiri u Jugoslaviji i mene su angažovali kao ratnog novinara. Nakon toga sam se vratio u Banjaluku, a na televiziju se više nisam vraćao. Tada sam se sjetio jedrenja i počeo sam intenzivno da proučavam karakteristike i tipove jedrilica i iskustva drugih pomoraca“, priča Šarić.

Želimir je 2000. godine otišao na Pomorsko učilište u Rijeku, da bi tri godine kasnije izašao pred komisiju i sa uspjehom položio sve ispite.

“Dobio sam licencu Yachtmastera – Zapovjednika broda, što mi je i bio cilj, moja životna želja i najveći uspjeh. Ta licenca mi je otvorila sva mora svijeta. Sa njom imaš znanje koje ti omogućava da se uhvatiš u koštac sa morskim strujama, vjetrovima i svakakvim izazovima mora. Ne mogu opisati koliko me je to ispunilo“, ističe Šarić.

Želimir Šarić (Foto: Goran Terzić)

Uzbudljiva plovidba do Azora

Iako je već bio u godinama kada se takva karijera smiruje, Želimir je svoju tek počeo da otvara. Nakon što je postavio na internet nekoliko podataka o sebi, kontaktirao ga je Amerikanac, Ted Tuček, čovjek koji je htio da preplovi Atlantik sve do Mediterana, ali se nije usuđivao da to učini sam.

“On je tražio nekoga iz Evrope ko poznaje ovu stranu mora, s kim bi zajedno krenuo iz Amerike na plovidbu. Nakon što sam pristao, posudio sam nešto novca i uputio sam se u Nju Džersi. Rijekom Delaver spustili smo se do Atlantika i 1. juna 2008. godine isplovili. Drugu noć na moru, kada se još uvijek nazirala obala Amerike, zadesilo nas je strašno nevrijeme koje nas je pratilo tri dana i tri noći. Nevrijeme na moru je različito, zavisno od terena gdje se nalaziš, ali kada se nađeš u golfskoj struji koja teče kao prava, brza rijeka i onda se još uskovitla vjetar, pa se stvori nemirno more, shvatiš da je priroda gospodar svega i koliko je čovjek mali. Imali smo valove do 12 metara i vjetar koji je na momente prelazio u orkanski“, prisjeća se Šarić.

Ono što je Želimira držalo smirenim sve vrijeme, jesu između ostalog karakteristike jedrilice “Vagabundo”.

“Često mislim o karateristikama tog broda, on je skoro 14 metara dužine, ima jedan jarbol i trup oblika kanua. Ovakve jedrilice su pravili za spašavanje drugih brodova na Sjevernom moru, ima motor oko 80KS, koji je u stanju da vas izvuče iz svake situacije. Kada smo se našli u tom nevremenu, brod je ‘uživao’, nemam druge riječi. Gledao sam sa palube kako ulazi u valove, siječe ih, kako ih s lakoćom savladava i izlazi iz njih kao pobjednik“, objašnjava Šarić.

Iako je bio član posade i gost na jedrilici, dobro je upoznao brod i usvakom trenutku je znao šta mu treba.

“Brod nije bio moj, našao sam se tu u ulozi člana posade, za mene je sve to bilo novo, njegov vlasnik je trebao da diše zajedno s njim, ali to se nije desilo. Brod je zavolio mene, a sa njim se svađao. Jednom prilikom je Tedu u trenutku nepažnje razbio glavu, jer me je neposredno prije toga Ted pitao: ‘Šta misliš, hoćemo li uspjeti stići do Azora?’, a ja sam mu odgovorio: ‘Tvoj je brod, zar ne znaš kakav je i hoće li izdržati? Ja imam osjećaj da može sve’.

On je na to samo odgovorio: ‘Ne znam, nešto nisam siguran’. Brod ga je ‘čuo’ i dok je radio nešto oko užadi, ispravio se prije vremena i kako je udario glavu o deblenjak, krv ga je u sekundi cijelog oblila. Jednostavno čovjek kada sraste s brodom, može s vremenom da osjeti šta mu treba”, objašnjava Banjalučanin.

Nakon što su izbjegli dosta orkanskih situacija, te uživali u besprijekornim ljepotama prirode, poslije 22 dana plovidbe pod jedrima, ova dva hrabra moreplovca stigla su na obale Azora.

“Na Azorima sam jednostavno bio oduševljen ljepotom ostrva, prirodom, ljudima, jer poslije 22 dana neprestanog sivila, svih nijansi plavog – mora, neba i oblaka, odjednom upadneš u čudesni rajski vrt, cvijeće i zelenilo i ne možeš da se zasitiš svega koliko ti to očima prija. Međutim, nešto mi se desilo, što nisam očekivao. Treći dan primjetim da bih bježao nazad na more, počeli su mi ljudi smetati… na moru smo bili sami, ja, brod, more i vzrak, poneki albatros ili delfin kad je lijepo vrijeme. Jedna potpuna nirvana. Osim šuma mora i valova nema ništa drugo, a ovdje si se odjednom našao u nekim starim problemima, vijestima, politici“, priča Šarić.

To što je doživio na Atlantiku, kaže, ne može se ni sa čim drugim porediti.

Plovidbe će se sjećati cijeloga života, ali iako se avantura završila, snovi i dalje traju. Želimir dodaje da mu je želja da ponovo ode u jednu takvu blaženu samoću, da se odmori i opusti.

Trenutno je u potrazi za jedrilicom svojih snova, a planira ponovo da zaplovi morem, prvo prema Malti, pa dalje kroz Gibraltar, opet na Azore.

Izvor: Klix.ba