Studentkinja u lavirintu Kampusa

Objavljeno: 30. 9. 2014 u 11:52h

Ostao je još jedan ispit. Posljednji! Jedan kao jedanaest. A kao po nekom nepisanom pravilu, bi i najteži. A sva ta težina samog ispita (suvoparna ekonomska oblast i zahtjevan profesor) izgubila se nakon što sam položila ispit i kada sam trebala upisati ocjenu. Čudima nikad kraja!

kampus

Inače, taj jedan ispit spremao se mjesecima, negdje oko godinu dana. Izašla na septembarski rok, pa na januarsko-februarski, bezuspješno… Što sam više učila, čini mi se, bila sam u sve većem kovitlacu neznanja.

A, kao što je neko negdje rekao, fakultet zaista završavaju oni uporni!

Dan D dogodio se prije godinu dana, kada sam saznala da sam konačno položila ispit (pismeni) i da na upis ocjena dođem iste te sedmice, određenog dana u određeno vrijeme. Mojoj sreći nije bilo kraja!

Al’ sudbina je tako htjela, pa sam ja, tih dana dok sam čekala rezultate, u biblioteci banjalučkog fakulteta podigla jednu knjigu, tobože vjerujući da sam sada zaista sve privela kraju i da se zabavim traganjem za literaturom za diplomski rad. Uz to sve, bila sam zaposlena, pa sam morala uzeti slobodan dan da bih pomenutog dana došla na upis ocjene.

Na fakultetu me je dočekala asistentkinja, ne i profesor. On nije bio prisutan, pa je ona bila zadužena da mu u toku dana odnese indekse, da se potpiše nama „srećnicima“. Ja sam prethodno trebala otići do biblioteke da vratim knjigu koju sam, ponavljam, nekoliko dana prije toga podigla, jer mi je tamo bio indeks. Za one koji to ne znaju, kada u fakultetskoj biblioteci uzimate neku knjigu, prilažete svoj indeks, koji vam se vraća kada vratite knjigu.

I tu moj pakao počinje!

Kulturno pokucam na vrata biblioteke, hvatam ručku vrata i „škljoc“! Zaključano! Onako, u nevjerici, pokušam još dva-tri puta! Mahinalno mi pogled „uhvati“ mali natpis na zidu pored biblioteke „Ne radimo zbog renoviranja“! Ja u šoku!

Mozak mi počinje raditi 300 na sat: „Šta sad?“

Užurbano krećem ka Studentskoj službi, ne nadajući se previše. Usput, na drugom kraju hodnika ugledah gospođe iz biblioteke. Sjede u polumraku fakultetskog podrumskog hodnika, ispijaju kafu, a iznad njih se izvija duvanski dim. Prilazim, izlažem svoj problem: „Molim Vas, moj indeks je kod Vas u biblioteci, molim Vas, hitno mi je potreban, molim Vas, položila sam posljednji ispit, molim Vas, veoma je težak, molim Vas, molim Vas…“

Na njihovim licima ni traga saosjećanja, želje da pomognu. Jedna od njih, držeći cigaru u desnoj ruci, jedva mi odgovori: „Ne možemo ti pomoći, renovira se biblioteka…“

Ja: „Molim vas, molim vas, molim vas…“

Bibliotekarka: „Tamo je sada ogromna prašina, ne možemo ući! Indeksi su spakovani u kutijama, ne možemo ga naći! Uostalom, obavještenje o renoviranju je zalijepljeno kod biblioteke…“

Istina. Zalijepljeno je! Ali, biblioteka se nalazi u podrumu fakulteta, dakle, da biste došli do informacije da će se biblioteka u narednim danima renovirati, morali biste svaki dan odlaziti u podrum, do biblioteke, jer ko zna, možda ima neko obavještenje…

Nemoćna, odlazim do asistentkinje i objašnjavam situaciju! Vidim, njoj je jako žao, jer je svjesna da će mi sada propasti sve i da ću morati ponovo izlaziti na ispit, čekati sljedeći rok, novi stres i muka… A na to sve, od mase šestica, ja sam jedina dobila 8 i to je nekoliko puta naglasila: „Šteta, šta ćemo sada, dobila si 8…“ Osam, ej! Kod profesora kod kojeg drhtiš kada pomisliš da ćeš kod njega na ispit… U tom trenutku, on mi je bio med i mlijeko!

Spas jedan: Asistentkinja

Asistentkinja odlazi u podrum, obraća se bibliotekarkama, nadajući se da će riješiti problem! Ali, avaj! Ponavljaju isto što i meni, prenemažući se: „Ne možemo mi ništa pomoći, tako je kako je, renovira se…“

Spas dva: Gospođa iz Studentske službe

Odlazimo u Studentsku službu, razlažemo naš (moj) problem… Gospođa, šefica Studentske bez problema odlazi u podrum da popriča sa bibliotekarkama. Nikada joj to neću zaboraiti, tim više što se uvijek, kroz studiranje, na hodnicima i u kabinetima, preglabalo kako su te tete iz Studentske loše, nesusretljive i neljubazne…

Žena je bila šokirana nesusretljivošću bibliotekarki. „Žao nam je, ne možemo mi ništa, renovira se, stavili smo obavještenje, nismo mi krive, bla, bla, bla…“

Ja počinjem da se tresem, od muke, nevjerice, sveukupne situacije.

Spas tri: Šef studijskog odsjeka

kampuss

Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali mislim da je gospodin kojeg je pozvala šefica Studentske službe zapravo bio Šef studijskog odsjeka, ali ne moga, nego drugoga…Više se ni ne sjećam, jer sam tada bila izgubljena, van sebe, rušio mi se svijet…

Uglavnom, on je došao, vidno ljut, ali zaista. Stisnutih zuba, strogim tonom pozvao je Šeficu biblioteke da sa njim odmah dođe u biblioteku. Ja, nesvjesno pođoh za njima:

„Ti, sačekaj tu. Reci mi samo svoje ime i prezime“, obratio mi se.

Nakon toga, stvar počinje veoma brzo da se raspetljava. On me poziva da uđem u biblioteku, biblioteku u kojoj nije bilo nikakve prašine, već čist prostor. Nisam mogla vjerovati.

Pretpostavljate da nikakve kutije sa indeksima nije bilo.

Nasred biblioteke, ogroman sto, na kojem su bili poređani indeksi, pa azbučnom redu, po prvom slovu prezimena.

Šefica biblioteke, prilično ljuto mi pruža indeks i govori: „Pogledajte šta ste napravili. Pogledajte šta sam ja morala da uradim da bih našla Vaš indeks“.

Ja gledam, slušam i ne vjerujem. Indeksi su, dakle bili na stolu, preko kojeg je bio providni najlon za zaštitu namještaja. Najlon je bio zalijepljen selojtep trakom za stone nogare i sve što je gospođa trebala uraditi jeste da odlijepi traku sa jedne nogare, podvuče ruku pod nj i pod slovom „S“ nađe moj indeks.

Gledam i ne vjerujem!

„Hvala Vama na Vašem trudu…“, rekoh ja i dalje u šoku.

„Znate, koleginice, upamtiću ja ovo, trebaće Vama opet nešto iz biblioteke“.

Slušam i dalje ne vjerujem! Pred pomenutim gospodinom mi je to rekla, na šta joj samo odgovorih „Vjerujte, više ovdje doći neću. Hvala još jednom. Prijatno.“

I zaista je tako bilo. Nikada više nisam kročila tamo, u taj tamni hodnik…

Količinu stresa koja mi se nakupila toga dana ne možete ni zamisliti. Kasnije, kada se glava ohladila, bila sam ljuta, bijesna. Zašto nisam rekla ovo, zašto nisam rekla ono…

Nije poenta u tom indeksu, u položenom ispitu, već u pristupu gospođa. Gospođa koje mogu da mi budu majke po godinama, koje mi samim tim, trebaju biti primjer! U njihovoj bezdušnosti, ravnodušnosti, nazovite to kako hoćete.

Pred njima sam drhtajući stajala kao malo pile pred nekim lešinarima…

Da ne kažem da sam bila jadna moleći ih da mi samo daju taj indeks!

Ni trunke ljudskosti, to je ono što me potpuno bacilo u očaj, razočaralo me!

Na fakultetu su uvijek neke negativne priče o mladim ljudima, studentima koji ništa ne valjaju, nemaju kulture, ambicije, vaspitanja i slično… Milion prigovora!

A ja vas pitam: Šta nam to stariji prenose? Kakav su nam primjer? Čemu nas uče?

Bogme, više trebate da imate strah od nezadovoljne žene koju je život pregazio nego od „nevaspitanog“ studenta…

Čast izuzecima, naravno!

Izvor: banjalucanke.com

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/drustvo/studentkinja-u-lavirintu-kampusa/||claudebot