Nismo mi za Evropu

Gledam ovih dana UEFA Euro ligu, kao što sam gledao i Ligu Prvaka i razmišljam nešto: “Pa hoćemo li ikada pratiti ta takmičenja i biti u mogućnosti navijati za svoje miljenike”? Možemo li jednom ispratiti evropsko takmičenje i navijati za nekog ko se ne zove Barcelona, Real Madrid, Manchester, Inter ili kako već? Možemo li navijati za nekog iz naše Premijer lige? Očigledno ne možemo. Opet ćemo pratiti evropska takmičenja bez naših predstavnika.

To je već postala svakodnevnica u našem fudbalu.

Nažalost. Mi, vatreni Balkanci, ponadamo se nečemu čim bilo koji klub iz naše zemlje napravi povoljan rezultat bar na samom početku. Ipak, sve to brzo pada u vodu. Naše ekipe ne mogu ni prići grupnom takmičenju u Evropi a da ne govorimo o plasmanu u te iste grupe.

Opet se događaju iste stvari. Sijevaju „petarde“, a i više u mrežama naših protivnika. Trenutno tri najjača kluba u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, Željezničar, Borac i Sarajevo primili su više golova u ukupno 6 evropskih utakmica nego neko u cijelom takmičenju. Kako tužno.

Tužno, ponajviše za navijače, a i za ostale ljude koji nisu vatreni navijači, ali ipak prate igru naših klubova i potajno se nadaju nekom uspjehu kojeg opet nema. Kojeg po ko zna koji put nema. Kad će ga biti? Ustvari, hoće li ga biti?

Uzmimo Sarajevo i Željezničar za početak, koji su hrabro započeli evropski ciklus, ali ga jako neslavno završili. Pali su na prvom težem testu. Dvije od tri najjače ekipe u državi. Dvije od tri ekipe koje su strah i trepet Premijer lige BiH. Kao šlag na tortu ide Borac. Aktuelni šampion koji je odigrao fenomenalnu prethodnu sezonu pružajući sjajne partije „torpedovan“ je bez milosti. I takve stvari se dešavaju po ko zna koji put.

Pitate se dokle? Možda ne bi trebali. Ako želite znati zašto, odmah ću vam reći.

Da se razumijemo, prije svega, jedan Maccabi je dobra ekipa, ali je daleko od neke vrhunske, a isto je i sa Hapoelom i svim njima sličnima. E sada, da se desi neko čudo pa da naši najjači klubovi nakon svega ovoga zaigraju u evropskim takmičenjima zamislite šta bi tek onda bilo. „Petarda“? Mislim da bi sa njom bili sretni.

Ako mreže „rešetaju“ Hapoeli i njima slični, šta bi bilo kada bi se naši „asovi“ našli oči u oči sa Manchester United-om? Koliko bi samo golova postigao Wayne Rooney? Koji bi to naš „velemajstor“ zaobišao Vidića i Ferdinanda?

Ili recimo Barcelona? Xavi bi vjerovatno tada postao rekorder po broju pasova, a Messi, Villa i ekipa dali bi dovoljno golova za cijelu sezonu.

Možda da ubacim Real Madrid, pa da Cristiano Ronaldo pokuša šutirati slobodni udarac zatvorenih očiju? Vjerovatno bi i tada postigao gol.

Mislite da sam preoštar? Ne vjerujem. Ali evo, isključujem Barcu, Real i Manchester. Nek se umjesto njih nađu Roma, Sevilla, Everton ili Lyon, mislite li da bi bolje prošli? Vidjeli smo kako je prošao Dinamo iz komšijske nam Hrvatske. Zato iskreno: Ja ne mislim.

Kamo lijepe sreće da umjesto ovog teksta pišem kako smo razbili protivnike i plasirali se u grupnu fazu evropskih takmičenja pa jedva čekamo jače protivnike da im pokažemo da znamo igrati fudbal. Da im pokažemo da, ako ih ne možemo pobijediti, sigurno nećemo biti poniženi već ćemo biti dostojan protivnik.

Najviše bih volio da mogu reći ono što je rekao jedan moj drug, inače vatreni navijač jednog kluba naše Premijer lige, prije par godina. Tada je još i CR igrao za United, a evo njegovih riječi: „Koji Ronaldo, koji Rooney? Pa naši bi stoperi Rooney-a u džep stavili, a Ronalda za uho i vukli ga po terenu. A tek kada bismo krenuli u napad. I Vidić i Ferdinand bi plakali kako bi se gubili po terenu“.

E pa moj druže, daj Bože da se ikada desi nešto približno tvojim riječima. Daj Bože da dođemo do te faze da ugostimo Ronalda, Rooney-a i njima slične pa da vidimo šta će biti.

Naravno, nakon neuspjeha, opet se okrećemo Premijer ligi gdje se traži utjeha. Ne znam kakva je utjeha igračima, ali navijačima je sigurno slaba. Komšije iz susjednih država koliko-toliko imaju predstavnike u evropskom fudbalu. Pitam se, kada ćemo i mi to doživjeti? Pitam se od kada je Bosna i Hercegovina prestala biti rasadnik talenata i fudbalskih majstora? Pitam se hoće li uopšte doći to vrijeme da imamo zaista velike klubove i velike igrače, ili će se naši „veliki“ fudbaleri i još „veći“ treneri i dalje zadovoljavati sićom od naše „lige“, ako je tako uopšte i mogu nazvati?!

Do tada ne želim ni da se kvalifikujemo bilo gdje ni da nam dolaze velikani jer mi je dosta „petardi“ u mrežama naših ekipa. Dosta mi je sramote. Jedino što mi i dalje bar malo uliva nadu je reprezentativni fudbal na Balkanu uopšte. Nadam da će u skorije vrijeme bar ti momci uspjeti da ostave trag na evropskoj i svjetskoj sceni, jer bar imaju potencijala za to. Budem li čekao da to isto urade naši klubovi bojim se da ću morati još mnogo čekati. Nadam se samo da neću jednog dana zateći sebe u stolici kako gledam unuke dok se sa utakmice vraćaju poniženi jer je isto tako ponižen klub za koji navijaju i koji bodre.

Nazovite me pesimistom, ali ako se ovako nastavi, i za sto godina igraćemo našu malu ligu i kukati kako smo „zamalo“ mogli proći dalje i zadovoljavati se mrvicama.