Banjalučanin Dragan Đumić Li, majstor kineskog borenja: Kung fu je vještina suprotstavljanja opasnosti, a ne spektakl

Dragan Đumić je majstor trećeg ranga kineskog borenja, poznatijeg kao kung-fu. Trener je kung fu wushu kluba Lotos u Banjaluci. Za Klix.ba je govorio o sebi, o Bruceu Leeju, o popularizaciji ovog sporta kod nas, ali i izazovima sa kojima se susreće. Usput nam je “prodao“ i par korisnih zahvata.

U ovom trenutku kung fu još bere plodove filmske industrije, kroz filmove o Bruceu Leeju i Jackieju Chanu, a s obzirom na daljinu od Kine koja je matica te vještine ta druga vrste popularizacije koja je trebalo da se desi nije se desila, priča Đumić.

“Mislim na to da se kung fu proprati i kao sport, zatim njegovi zdravstveni aspekti, mi to još ovdje nemamo jer i sama njegova evolucija, odnosno ono u kojem smjeru on ide, nije zaokružena. Mi smo jedino oslonjeni na ljude koji su morali imati direktnu vezu sa Kinom, ne postoji čak ni generacija između toga, da kažeš neko je bio u Kini pa je neko njega naučio, pa je onda on naučio nekog trećeg. Onaj pravi kung fu, koji se koristio u sukobima i ratovima, mora se isključivo vezivati za Kinu“, kaže Đumić.

Uskoro će obilježiti jubilej – 30 godina bavljenja kineskim borenjem.

“Baviti se kung fu vještinom u svakom slučaju podrazumijeva dosta odricanja, s tim što se to odricanje tiče njegove same egzotičnosti, u smislu gdje moraš da ideš po njega i da prođeš kroz sva ta testiranja kroz koja ljudi prolaze od strane pravih učitelja. To testiranje je lakše ako se ide u Kinu jer je već i taj put, sam po sebi, određeni test, treba da pređete 10.000 kilometara da biste došli po to. Na ovom podneblju je još pitanje da li on može da opstane takav kao vještina ili će se pretvoriti u neki sportski dio ili primjeni nekih tehnika koje su danas popularne. Ja ne volim kada moram reći da u tom smjeru ide, ali popularizacija borilačkih vještina se danas mora promatrati kroz ono što ljudi najviše gledaju, a to je spektakl. Tradicionalni, izvorni kung fu nije spektakl, on je bio preživljavanje, pokušaj da se sačuva glava na ramenima, da se vratiš živ i mi u ovom trenutku nemamo potrebu za tim. Zamislite mene sada sa dva leptir mača da prohodam Gospodskom ulicom, rekli bi da sam lud. Dakle, sam ambijent gdje se mi nalazimo je natjerao kung fu da se prilagodi čovjeku, što je nemoguće”, ilustruje Đumić.

Duh kung fua je bio u tome da se nauči šta je stepen opasnosti i da se tome suprotstavi, a ne novac, slava ili šou kao što to imamo u današnjim komercijalizovanim borilačkim sadržajima kao što su boks ili MMA.

“Rijetko kada ćete vi vidjeti da su karatista, kungfuista ili džudista problematične ličnosti. Kung fu je prilika da ovladaš nad tim, a da u svemu ostaneš prirodan i neprimjetan, što smatram i najvećim značajem treniranja borenja. Ako svako zna da se ti baviš nekim borenjem i to ističeš doći ćeš u konflikt kad-tad i moraš, što bi se reklo, jednom dobiti batina. Ne smiješ da budeš konfliktna ličnost, to je osnova priče“, objašnjava Đumić.

Na kraju poručuje da ne postoji prirodna predispozicija za bavljenje kung fuom, ali da je svakako bolje s tim početi u ranijem periodu.

“Sve se stvara s vremenom, bolje je početi ranije jer on promijeni sve ono što nije postojalo kao dobar materijal i radeći ga dugo on napravi tu tjelesno-umnu promjenu koja je neophodna. On jednostavno u tebi stvori i razvije snagu u onom borilačkom smislu, u smislu da ja, recimo, istrpim njegovu masu kad sam se podvukao ispod protivnika koji me napada i kako da mu odgovorim. Jer ja s njim ne lomim ruke pa da mi treba sila u tom smislu, ali kad mi uhvati ruku nema šanse da je zadrži, što znači da je kung fu vrlo upotrebljiv i na ulici“, poentira Đumić.

Izvor: Klix