Priča o vojnicima Borca! (Foto)

Treninzi na terenima kasarne “Kozara” ne padaju im teško. Bolje nemaju. Kontejneri “glume” svlačionice, a livade terene za treninge… Mladi fudbaleri banjalučkog Borca u nemogućim uslovima postižu sjajne rezultate.

Finansijski problemi već godinama pritišću banjalučki Borac, ali oni su samo dio onoga s čim kuburi “Velikan iz Platonove ulice”.

Banjalučane prate dugugodišnje glavobolje zbog nedostatka pomoćnih terena. Čak ni seniori nemaju uslove da treniraju na glavnom terenu Gradskog stadiona, koji je u poprilično lošem stanju, dok se mlađe kategorije snalaze na sve moguće i nemoguće načine kako bi pronašli travnjake za treninge i utakmice.

Juniori, kadeti, pioniri i predpioniri Borca svoje takmičarske mečeve ne igraju u Banjaluci, nego u tridesetak kilometara udaljenoj Krupi na Vrbasu, na stadionu prvoligaša Krupe sa vještačkom travom, dok se za treniranje koriste stadioni niželigaških klubova sa banjalučke regije.

To znači da omladinci Borca faktički sve svoje mečeve igraju u gostima. Uprkos toj činjenici, mlade selekcije crveno-plavih bilježe veoma dobre rezultate.

U Premijer ligi Bosne i Hercegovine juniori su drugoplasirani, sa bodom zaostatka za vodećim Zrinjskim, dok su kadeti na veoma dobrom petom mjestu. U Omladinskoj Kvalitetnoj ligi Fudbalskog saveza Republike Srpske, grupa “zapad”, pioniri su lideri, a predpioniri na drugom mjestu iza gradskog rivala Željezničara.

Sigurno bi ovi rezultati bili još bolji da omladinci crveno-plavih treniraju i igraju utakmice na svom stadionu.

Ne samo da ta “gostovanja” predstavljaju udarac za džep, kako kluba, tako i roditelja mladih fudbalera, nego se svakodnevno gubi vrijeme na putovanja, a i utakmice posjećuje manje gledalaca nego što bi to bio slučaj da dječaci igraju u Banjaluci. Tako njihovi roditelji moraju dodatno da se izlažu troškovima, dok njihovi drugari nemaju priliku da ih posmatraju u Banjaluci.

Dosadašnji predsjednik Borca Draško Ilić nedavno je istakao da klub sve ovo mnogo košta. S obzirom na opštu besparicu, izdvajanja za putovanja, treninge i organizaciju utakmica na drugim stadionima nisu zanemarljiva. Naprotiv.

“Na našim terenima nemamo nikakve uslove za rad. Razvoženje igrača na okolne stadione Borac dnevno košta 300 KM! Čak ni prva ekipa ne može trenirati na Gradskom stadionu, a kamoli ostale selekcije koje imamo. I oni koji su nam davali svoje terene na korišćenje, dovedeni su u beskorisno stanje i neodrživi su. Na njima više ne može da se radi”, naglasio je prvi čovjek banjalučkog premijerligaša, koji je nedavno pondio ostavku, koja bi trebalo da bude osvojena na sljedećoj Izvještajno-izbornoj skupšini kluba.

Ipak, čini se da se konačno nazire rješenje ovog problema. Kako je Ilić naglasio prije nekoliko dana, pokrenut je proces pripreme tendera za raspis javne nabavke za izbor izvođača za izgradnju pomoćnih terena, što bi mnogo značilo svim selekcijama Borca.

O ovoj temi popričali smo i sa jednim od roditelja, koji je želio da ostane anoniman. On nam je objasnio situaciju u kojoj se nalaze skoro svi roditelji djece koja su članovi Borca.

“Uslovi za trening su jako loši. Trenutno djeca treniraju na terenu u kasarni Kozara i plaćaju 40 KM članarinu. Ranije je bilo 30 KM, a tokom zime biće 50 KM kada budu trenirali u hali pored stadiona. Tamo kada treniraju presvlače se u svlačionicama na stadionu i po zimi pretrčavaju do hale i nazad poslije treninga onako mokri. Nekada treniraju i na pomoćnom terenu, tačnije onoj livadi. Kada je mokro, tu je blato do koljena i možete misliti na šta liče djeca poslije treninga”, tvrdi otac jednog od dječaka.

Takmičarski mečevi predstavljaju još veću glavobolju. Zahtjevi Saveza su rigorozni i za mlađe kategorije.

“Utakmice nema gdje ne igraju, ‘šutaju’ ih po svim terenima u Banjaluci. Često igraju u Krupi na Vrbasu, ali prevoz do tamo ne plaća klub već sve roditelji sami organizuju”, dodao je.

Ipak, ima i nešto za pohvaliti u radu sa mlađim kategorijama, iako postoje određene nelogičnosti.

“Jedina svijetla tačka u svemu je trener Dragan Benić. On je zaista dobar čovjek i trener. Samo, pitam se i šta stoji iza podjele omladinskih ekipa na Borac 1 i Borac 2, koji je u stvari Borac Krupa. Znamo da trener nema ništa s tim, već da mu je to naređeno od strane uprave”, zaključio je anonimni roditelj.

“Bolje nemamo”

A treneri mlađih selekcija ponosni su na što su teškom mukom obezbijedili djeci, u saradnji sa roditeljima, ali i nekim drugim ljudima koji nemaju nikakve veze sa Borcem.

Treninge obavljaju u kasarni “Kozara”, gdje su uz pomoć vojske uspjeli da pripreme teren za rad, a od vojske su dobili i kontejnere s grijanjem koji im služe kao svlačionice.

“Otkud mi ovdje? Tu smo iz razloga što ljetos nismo imali nikakve uslove za treninge. Nismo željeli da treniramo iza gola na tartan stazi Gradskog stadiona. Sa jednim od roditelja koji radi u kasarni došli smo do ideje da radimo u ‘Kozari’ i vojska nam je maksimalno izašla u susret. Dobili smo termine i ujutro i popodne. Mi smo donijeli golove i mreže, dok nam oni valjaju teren, a ono što je najvažnije – nemamo nikakve troškove i obaveze prema vojsci, sve smo dobili besplatno”, rekao je Dragan Benić, jedan od trenera mlađih selekcija Borca.

Problem sa terenima za treninge traje već duži niz godina.

“Ranije smo trenirali na stadionu FK Krajina, koji nam je takođe izašao u susret. Međutim, tu je bilo mnogo problema. Recimo, kada padne kiša, nemoguće je tu trenirati, kako bi se teren sačuvao za njihove takmičarske utakmice. Jednostavno nismo imali gdje. Odlučili smo se za ovo. Kada smo došli ovdje, trava je bila izuzetno visoka, ali smo sve sredili. Nismo pogriješili. Tu smo, mi nemamo bolje”, poručio je nekadašnji golgeter crveno-plavih.

Benić je dodao da mladi fudbaleri plaćaju članarinu, sami ili uz pomoć roditelja dolaze na treninge, dok je organizacija utakmica prepuštena klubu, koji snosi te troškove, kao i nabavke opreme.

“‘Domaće’ utakmice igramo u Krupi, dok neke mlađe kategorije kao domaćini igraju na terenu protivnika, tako se dogovorimo, mi platimo troškove i tako. Snalazimo se”, objasnio je Benić.

Borac je Borac

On dodaje da je Borac uvijek broj jedan u Banjaluci, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazi.

“Neko stvarno mora povesti računa o ovoj djeci”, pokazuje na pedesetak dječaka koji punom parom treniraju, a poslije njih dolazi druga smjena, njih još tridesetak.

“Oni su redovni na treninzima i tu nemamo nikakvih problema. Bitno je da nisu na ulici i to je velika stvar. Borac mora povesti računa o ovoj djeci i osloniti se na svoju omladinsku školu. Ali, prije svega, mora stvoriti uslove za rad”.

Uprkos svim tim problemima, kako smo prethodno i naveli, sve omladinske selekcije Borca su ili prvoplasirane u svojim ligama, ili u samom vrhu.

“Uslovi sve diktiraju, a ovo kod nas je naučna fantastika. Kadeti i juniori su u vrhu Premijer lige BiH, dok pioniri i predpioniri nemaju poraza u svojim ligama. Generacija 2005. i 2006. kod Predraga Majkića takođe je neporažena. To je nevjerovatno za uslove u kojima mi radimo”, istakao je Benić.

Ni stanje u drugim klubovima se ne razlikuje od ovog u Borcu.

“I oni rade na lošim terenima, ali su bar njihovi. Mi nemamo ni to. Jedino rješenje je plastični teren. Ne samo za nas, nego i ostale klubove. Sramota je da u Banjaluci na 200.000 stanovnika ima jedan teren sa plastičnom travom, i to onaj koji su ljudi napravili privatno. To su ovi u Sport Timu i ja im čestitam na tome. Svaka im čast. Moramo imati takve terene i u Budžaku, i na Starčevici, Laušu… To je jedini način da se djeca razvijaju”.

“Stalno slušamo te priče o izgradnji pomoćnog terena. Čak su sada rekli i da bi uskoro trebalo da počnu radovi, kako bi bio spreman na proljeće. Mi se nadamo da će biti nešto od toga. Vrijeme je da Grad napravi taj teren sa vještačkom travom”.

Trener juniora Borca Zoran Dragišić sa ekipom radi na stadionu Krajine u Rosuljama, Milorad Bilbija i kadeti treniraju na terenu FK Vrbas u Šeheru, dok generacija 2008. i mlađi sa Stojanom Malbašićem rade na Gradskom stadionu iza gola. Kada su loši vremenski uslovi, radi se u Areni Sporteo nedaleko od Borčevog stadiona.

Više vojnici nego fudbaleri

“Prije nego što smo došli u kasarnu, imali smo mnogo problema. Dešavalo se da nemamo uopšte gdje da treniramo, da dječaci odigraju mečeve bez ijednog treninga”, kaže Marko Tešić, trener pionira Borca.

Iako su zadovoljni trenutnim stanjem u kasarni “Kozara”, dječaci nemaju previše dodira sa Borcem, čije boje nose. “Dom” im je na jednom, treniraju na drugom, a utakmice igraju na trećem mjestu.

“Napokon smo našli privremeno rješenje, ali ćemo naletjeti na zid ako uskoro ne budemo na stadionu. Djeca ne osjećaju Borac, kao klub. Oni su više vojnici, nego fudbaleri. Češće viđaju vojsku, nego Gradski stadion, što je tragikomično. Ipak, vjerujemo da će uskoro biti taj pomoćni teren”, nada se Tešić.

Uprkos nedostatku adekvatnih uslova, prva mjesta na raznim turnirima pokazuju da talenata nikad ne nedostaje, ali i da se u omladinskim selekcijama radi kvalitetno.

“U julu smo gostovali u Austriji, u selu od 800 stanovnika, koje ima po jedan teren sa plastičnom i prirodnom travom. Ali, naši dječaci rođeni 2001. i 2002. godine osvojili su turnir. Generacija 2003. slavila je na Jahorini, dok su dvije godine mlađi dječaci u finalu poraženi od Sarajeva 0:1. I pored očajnih uslova, omladinci postižu fantastične rezultate”.

Kada su u Borac stigli Benić i Tešić 2012. godine, omladinskih selekcija skoro da nije ni bilo. Šačica dječaka trenirala je tada, dok sada više od 200 omladinaca nosi Borčev dres.

“Dobro je ovo, kako je bilo do prije godinu, godinu i po dana. Radili smo iza golova bojeći se da nas ne pogodi kugla kada dođu atletičari na trening. Zahvaljujem se djeci i roditeljima na strpljenju. Tu smo sa nadom da će biti bolje, da će djeca uskoro imati optimalne uslove za rad”, dodao je Tešić.

Iako u ovom uzrastu rezultati nisu najvažniji, lijepo je kad se pobjeđuje.

“Nama je cilj da proizvodimo igrače za prvi tim, a rezultati i nisu baš toliko bitni. Ipak, lijepo je kad se pogleda tabela i kada djeca vide da se treniranje isplati, da igraju za bodove, stvara se taj takmičarski duh, osjete kako je igrati pod pritiskom, a ujedno ih učimo i fudbalskim koracima i tehnici”, ističe trener pionira.

U Borcu ne igraju samo Banjalučani.

“Imamo dječake koji svaki dan dolazi iz Prijedora, Krupe, Čelinca, Mrkonjić Grada… Borac je magnet za djecu i roditelje. Ipak, nekad je i problem kad dovodimo djecu. Realno, šta mi možemo ponuditi njima? Kozara, Rudar Prijedor, Sloboda (Novi Grad), svi imaju kakve-takve uslove. Na svojim su stadionima što je najbitnije”, svjestan je Tešić teške situacije u kojoj se nalaze banjalučki crveno-plavi.

Vjera u bolje sutra jedino je što preostaje mladim fudbalerima Borca i njihovim trenerima. Njihova skromnost i zadovoljstvo onim što trenutno imaju jasan su pokazatelj koliko im znači treniranje i igranje za Borac, pa vjerujemo da će se trud (uskoro) isplatiti.

I ne samo Borac, nego svi klubovi iz Banjaluke, ali i cijele Republike Srpske i Bosne i Hercegovine moraće uraditi još mnogo toga na omogućavanju kvalitetnih uslova za rad, kako brojni talenti na našim prostorima ne bi ostali samo to – talenti, bez mogućnosti za daljim napretkom.

Roditelji – treneri

Roditeljima je zabranjen pristup treninzima, s obzirom da u kasarnu civilna lica ne mogu ući bez specijalne dozovole. “Vodimo računa da sa svim roditeljima imamo korektnu komunikaciju. Dobra stvar je što roditelji ne mogu prisustvovati treninzima jer su mnoga djeca pod njihovim uticajem. Oni žele da ostvare neke svoje bolesne ambicije koje sami nisu uspjeli da realizuju i preko djece pokušavaju da liječe komplekse. Dali smo im do znanja da je trening jedno, a dešavanja kod kuće nešto sasvim drugo. Oni to poštuju, jer vide da radimo i trudimo se. I među trenerima je odlična komunikacija. Družimo se i privatno, tako da tu nema nikakvih problema”, naglasio je Tešić.

Izvor: Mondo / Foto: Vedran Ševčuk