Čuveni džez muzičar prvi put u rodnoj Banjaluci

Jedan od najuspješnijih džez muzičara iz BiH Dejan Terzić, rođen je 1970. godine u Banjaluci, da bi nakon tri godine sa porodicom preselio u Njemačku.

Kao šestogodišnjak počeo je da svira klavir, a sa 12 godina prvi put je sjeo za bubnjeve, nakon čega je ovaj instrument postao njegova opsesija. Studirao je u SAD i Njemačkoj, a u svojoj bogatoj i prebogatoj karijeri svirao je sa mnoštvom velikih i najvećih imena iz svijeta džeza i dobio mnoštvo prestižnih nagrada.

Terzić danas radi kao profesor na prestižnoj muzičkoj akademiji u švajcarskom Bernu, a po prvi put nastupa sa svojim bendom Axiom u rodnoj Banjaluci 7. novembra, u okviru festivala “Jazz Fest Sarajevo”.

Koncert će biti održan u Narodnom pozorištu RS sa početkom u 20 časova, a najava ovog vrhunskog džez događaja zaslužuje da se malo bolje upoznamao sa Dejanom Terzićem.

Terzić je za portal Mondo ispričao kako je došlo do dogovora o gostovanju i kakva očekivanja ima od nastupa u Banjaluci.

“Nekoliko puta sam 2000-ih godina svirao na Džez festivalu u Sarajevu, tada sam pokušao da dogovorim koncert u Banjaluci, ali nije bilo nikakvog interesa. Ove godine direktor Sarajevskog džez festivala Edin Zupčević je predložio da uradimo koncert u Banjaluci, mom rodnom gradu. Veoma se radujem ovom koncertu, a nemam neka velika očekivanja, nadam se da će barem neko doći.”

Da li ste ranije svraćali u Banjaluku i kakve emocije ovaj grad budi u vama?

“Ja sam se sa porodicom odselio u Njemačku 1973. godine, kada sam imao tri godine, a poslije toga sam svake godine dolazio u Banjaluku, pošto sam tu imali familiju. Kao klinac proveo sam par ljeta u Banjaluci, tako da otprilike znam grad, a sve je to završilo 90-ih godina, kada mi je umro otac i počeo rat. Kada se završio rat više nisam imao nikoga u Banjaluci, svi rođaci i prijatelji su se odselili ili umrli, pa zaista nisam imao nikakvog razloga da idem tamo. I nisam bio godinama… To je ispalo, rekao bih, nesrećno, jer svako pokušava da ostane u nekakvom odnosu sa rodnim gradom. Ja taj odnos sada, iskreno, nemam, ono što sam poznavao prije, toga više nema. Svih ovih godina nisam imao razlog da dođem, vidjećemo šta će sada biti.”

Recite nam nešto više o vašem zadnjem albumu “Prometej” i o muzičarima u bendu Axiom sa kojima dolazite u Banjaluku…

“Sa članovima benda znam se jako dugo, saksofonista je amerikanac Kris Spid, kojeg poznajem od 1989. godine, a basistu Fila Donkina sam upoznao 2001. godine. Pijanista Bojan Zulfikarpašić je iz Beograda i on mi je familija. Znamo se još od 80-ih godina, počeli smo da se srećemo po festivalima u Evropi od 2006. godine, a konačno smo zasvirali zajedno 2015. godine.

Kada smo pokrenuli Axiom prije dvije godine naša izdavačka kuća nam je savjetovala da, kad već sviramo sa Amerikancima, odemo u Njujork i snimimo tamo materijal. To smo i uradili i u Njujorku 2016. godine snimili naš prvi CD. Od tada smo radili nekoliko turneja, a sada imamo turneju u Francuskoj, Njemačkoj i BiH.”

Kako opisujete džez u ovom trenutku u svijetu i po čemu se razlikuju evropski i američki džez?

“Korijen džeza je improvizacije, znači ideja da se improvizuje na neku poznatu temu. To je još uvijek jaka i veoma hrabra ideja, a za mene je to i najvažnija ideja u muzici. Znači, mi sviramo teme, ali i improvizujemo, radimo sa njima šta hoćemo, i u tome imamo potpunu slobodu.

Džez se dosta promijenio zadnjih 20-30 godina. Dok sam bio mlađi u Njemačkoj se dosta sviralo na dogmatski, američki način. Mi smo svi htjeli da zvučimo kao Amerikanci, ali nismo. To je na neki način bilo dobra škola i dobra vježba, ali je ideja bila da svako nađe svoj “glas”. Ranije je džez bio dosta pod uticajem Amerike, ali se zadnjih godina Evropa emancipovala i našla svoj “glas”, koji nema veze sa tim američkim dogmama.

U Evropi se džez razlikuje od zemlje do zemlje, a u drugim evropskim zemljama američki džez nikada nije bio toliko jak kao u Njemačkoj. U Francuskoj, na primjer, imate veoma jak uticaj afričkih muzičara, a Norvežani su to dosta rano shvatili, još 70-ih godina, pa su razvili svoj osobeni stil, koji je dosta specifičan. Naravno, i dalje ima jeko važnih uticaja iz Amerike, toga je uvijek bilo i toga će uvjek i biti, ali je evropska kultura kompletno drugačija od američke, zvučimo drugačije nego Amerikanci, hvala bogu, evropski džez muzičari sve više da se bave sa podnebljem odakle dolaze.”

Da li pratite džez scenu u Ex-Yu regionu, i koga bi istakli?

“Iskreno rečeno, pratim one koje poznajem, jer one koje ne poznajem teško je pratiti, pošto se ovdje u Njemačkoj jako malo čuje o muzičarima iz bivše Jugoslavije, pošto im je vjerovatno teško da izađu i prave turneje po Evropi…

Sarađivao sam sa Matijom Dedićem, koga sam upoznao na Sarajevskom džez festivalu prije 15-ak godina, pratim rad Vasila Hadžimanova iz Beograda, kao i dosta drugih dobrih beogradski muzičara. Sarađivao sam sa Vesnom Pisarović, koja je već nekoliko godina u Berlinu i bavi se džezom… Kao mladi muzičar dosta sam sarađivao sa trubačem Duškom Gojkovićem, koji je rođen u Jajcu, a kasnije je otišao u Beograd, pa 50-ih godina u Njemačku, poslije toga u Njujork i ponovo u Njemačku, gdje i dan danas živi. Sa njim sam mnogo svirao i on mi je mnogo pomogao kad sam bio mlad. On je možda najpoznatiji džez muzičar sa Balkana u Njemačkoj.

Što se tiče mlađih muzičara zaista ih slabo poznajem, jer sam veoma rijetko pozvan da sviram tamo. Prije četiri godine svirao sam u Beogradu i to mi je bila posljednja muzička posjeta regionu, a u BiH zaista odavno nisam bio, tako da se veoma radujem koncertima u Sarajevu i Banjaluci.”

I mi se radujemo i iskreno nadamo da će i budućih godina biti nastavljena saradnja između Sarajevskog džez festivala i Banjaluke, grada u kome prilično rijetko zasvira neki kvalitetan džez izvođač.

Izvor: Mondo / Autor: Siniša Stanić