Banjaluka: “Posao sa strancima” u Žiži!

Kafe bar Žiža vas poziva na projekciju filma “Posao sa strancima”, režisera Patrika Stetnera u nedjelju, 7. avgusta sa početkom u 21 čas.

Nakon projekcije biće održan razgovor o filmu koji će voditi Slaviša Radan, dramaturg.

„Posao sa strancima“, iz 2001. autorski je je projekt Patrika Stetnera – on potpisuje i scenario i režiju. Film je posve nekonvecionalan – u središtu radnje su dvije, po svemu različite žene. Jedino im je zajedničko da su obje, svaka na svoj način, dominantne u svom okruženju. Kroz poznanstvo koje ne potraje ni 24 časa, one će mnogo toga proživjeti.

Muškarce tretiraju kao stvari, a jednog, sa kojim ukrste puteve, bukvalno zarobljavaju. On će, pokazaće se kasnije, poslužiti i kao okidač za proniknuće u njihovo vlastito ja – situacija u kojoj se nađu razgolićuje njihovu unutrašnju prirodu, pa tako saznaju neke uznemirujuće i neugodne istine o sebi.

Film se istovremeno može okarakterisati i kao feministički i kao antifeministički – zavisno od toga kako posmatramo savremeni poslovni svijet, tj. da li mu dajemo pozitivan ili negativan predznak. U filmu je, takođe, do u detalje, prikazana kultura poslovnih putovanja u visokom biznisu.

“Inicijalna kapisla za nastanak ideje o pokretanju filmskih projekcija u Banjaluci bila je nepostojanje načina da jasno izrazite svoj stav o tome šta mislite o kulturnom stvaralaštvu, kako naše sredine, tako i svijeta. Time, prije svega mislim na nepostojanje ni filmske ni pozorišne kritike, jer bez ozbiljnog kritičkog pristupa koji bi publici bio smjernica u razvoju njenih percepcionih čula, kultura biva prepuštena komercijalizaciji, što onda podrazumijeva poplavu raznoraznog kiča i neukusa unutar nje same. A kada neukus postane standard, otpočinje smrt za bilo kakvu vrstu pozitivnih impulsa, što opet dovodi do opšte uniformisanosti, i na kraju, do bijega svake napredne misli koju, po pravilu, nose jedino ničim sputani pojedinci.

Koliko god se mi trudili da, kako filmskoj tako i pozorišnoj kritici obezbijedimo mjesto u kulturnoj stvarnosti našeg grada, ne polazi nam za rukom. Tu i tamo, pojavi se poneka kritika, ali su to uglavnom časopisi koji se teško finansiraju zbog čega rijetko i izlaze.

Otuda i vapaj za pronalaženjem prostora i u njemu stvaranja ambijenta gdje će se okupljati razumni i duhom bogatiji ljudi kojima ovakav (u potpunosti komercijalizovani životni prostor) postaje nepodnošljiv, a pri tom i te kako imaju potrebu da progovore protiv svakojake gluposti koju, upravo zbog suženih svjetonazora većine, svakodnevno gledamo svuda oko nas.

Naravno, naglasak ovakvog druženja je, dakako, osim uživanja u samom filmu, na razgovoru nakon projekcije, gdje ćemo biti u prilici da razvijemo konstruktivnu debatu o onom što smo upravo vidjeli – zamislite razgovor sa publikom o svim onim filmskim sredstvima – bilo dramaturškim, bilo rediteljskim, koje jedan filmski scenario ili jedan realizovani cjelovečernji film čine pravim „malim“ umjetničkim djelom.

Kada govorimo o samoj selekciji filmova, onda bi to bila ona najvrijednija ostvarenja sedme umjetnosti koja imaju direktnu ili indirektnu povezanost sa današnjim vremenom i stanjem u društvu. Pogotovo ona, danas prilično zaboravljena remek-djela (stari klasični filmovi koje je samo vrijeme svojim protokom označilo svevremenskim i tako ih upisalo u vječne klasike), kao i one filmove sa oštrom žaokom direktno uperenom na društvene anomalije, a koji su od strane kritike svjesno a posve nepravedno zanemareni.”, naveo je Slaviša Radan.

Izvor: Mondo