Vanja Babić – “Mnogo više volim muziku od pudera i usiljenog osmijeha u 8 ujutro”

On je talentovana mlada osoba koja se već iskušala u raznim poslovima. Kao tinejdžer bio je dio rap sastava Vox BL, sa 18 godina počeo je raditi na radiju, nakon toga se isprobao na TV-u kao voditelj jutarnjeg programa, a usput radi kao DJ po banjalučkim lokalima. On je Vanja Babić, nesuđeni elektrotehničar.

Vanja Babić

Vanja je upisao elektrotehniku, ali zbog posla je za sada odustao od fakulteta. On vjeruje da ako se nečemu ne možes posvetiti onda to ne treba ni raditi, jer vrijeme ne vrijediti gubiti na stvari u kojima se potpuno ne pronalaziš. Za sada, Vanja se pronašao u radio-novinarstvu i DJ-ingu. Međutim, on je svjestan da je posao novinara plaćen daleko manje nego što bi trebao da bude, imajući u vidu trud i rad koji je potrebno uložiti da bi se svakodnevno pravile dobre priče. Vanja se nada da će se situacija uskoro promijeniti, te da će se novinari početi cijeniti onoliko koliko to zaslužuju. U razgovoru za naš portal, Vanja nam je ispričao kako se odlučio za posao novinara i zašto se prestao baviti rap muzikom.

S obzirom da si počeo studirati elektrotehniku, kako si se pronašao u novinarstvu?

– U novinarski posao ušao sam krajem 2009. godine, kada sam se, sa iskustvom vođenja radijskog programa, odlučio okušati i na televiziji i prijavio na konkurs jedne lokalne TV stanice. Tu sam, nakon konkursa, prošao i kratku obuku o TV novinarstvu, a zatim, malo pred početak emitovanja emisije koju je trebalo da vodim, dobio sam poziv iz druge TV kuće. Prešao sam, dakle, na drugu TV stanicu gdje sam bio novinar i voditelj jutarnjeg programa, a taj posao sam radio do septembra 2010. godine.

Radio si na TV-u i radiju, gdje ti se više sviđa, kako se razlikuju te dvije vrste medija?

– Svoj rad u medijima počeo sam na radiju kada sam imao 18 godina i koliko god to otrcano zvučalo, to mi je oduvijek bila želja, a taj posao radim i danas. Što se televizije tiče, to mi je više bio izazov, testiranje sopstvenih mogućnosti. Kada sam sam sebe uvjerio da taj posao mogu da obavljam na zadovoljavajućem nivou, uzimajući u obzir činjenicu da je posao TV novinara daleko manje plaćen nego što bi trebalo da bude, odlučio sam da se vratim na radio. Razlika između rada na ta dva medija je ogromna; posao TV novinara je veoma zahtjevan, potrebno je uložiti cjelodnevni trud i rad da bi se stvorio prilog od 3 minute koji ljudi mogu propustiti dok kuvaju kafu; s druge strane, posao radijskog DJ-a i voditelja ne iziskuje toliko fizičkog napora, koliko nekih drugih sposobnosti, jer su na radiju jedini alati muzika i glas, odnosno priča. Što se mene tiče, uvijek bih lako napravio izbor između radija i televizije: mnogo više volim muziku od pudera i usiljenog osmijeha u 8 ujutro.

Da li misliš da su mladi novinari dovoljno cijenjeni na našim prostorima?

– Mi smo svi, nažalost najviše uslovljeni finansijskim aspektom profesija koje odaberemo, a kao što rekoh novinarstvo definitvno nije posao sa kojim se može osigurati lagodan i miran život. Međutim, gle čuda za naše prostore, nije to jedini problem. Mladi novinari definitivno nisu dovoljno cijenjeni kod nas; ponekad je jako teško dobiti izjavu, zatim neki ljudi računaju na našu mladalačku lakomislenost, pa pokušavaju da nam mažu oči i da nas lažu u lice – od novinara do novinara zavisi da li će to dozvoliti, itd. Uglavnom, novinarstvo nije posao koji ću ja baš preporučiti svojoj djeci, no ni meni nije niko.

Krenuo si od elektrotehnike, završio u novinarstvu, a puštaš muziku i po banjalučkim lokalima. Kako si došao do ideje da se baviš DJ-iongom?

– DJ-ingom sam počeo da se bavim nakon što sam se zaposlio na radiju. Kao radio voditelj upoznaš ljude svih profila koji imaju veze sa muzikom. Tako sam, preko prijateljice, 2008. godine, počeo da radim u jednom, tada novootvorenom pabu. Tada sam naravno radio po principu radijskog DJ-inga, jer nisam bio baš upoznat sa tehnikom miksanja. Vremenom, mijenjajući radna mjesta uz pomoć prijatelja DJ-eva iz Banjaluke, uspio sam savladati osnove te tehnike i bar kako se meni čini danas samo napredujem. Većina ljudi misli da je to jedan jako lak posao, ali naravno to nije istina. DJ-ing iziskuje ogromno poznavanje muzike i sluh, koji zajedno stvaraju onaj osjećaj da slušaš jednu pjesmu, a druga koja savršeno ide na nju, ti se već pojavljuje u glavi. Divan posao.

Koja te muzika najviše interesuje?

– Za mene, užasno teško pitanje. Kao radijski i klubski DJ,naslušaš se toliko muzike, da je teško izdvojiti konkretno jedan muzički žanr kao omiljeni. Moji su favoriti rokenrol, fank i rap. Evo, omiljeni bendovi: Jamiroquai, The Roots, The Killers; solo: Sting, Morrissey, Eric Clapton.

S čim se želiš baviti u budućnosti? Da li se vidiš kao DJ, novinar ili nešto deseto?

– Najviše bih volio da u budućnosti radim ono što radim danas – posao radijskog DJ i voditelja. Naravno, sa finansijske strane i nije baš zahvalno odabrati ovu profesiju, ali ko zna, možda će jednom biti bolje.

Takođe si bio i dio rap sastava, ispričaj mi nešto o tome? (Kako je to sve počelo? Da li ste nastupali negdje u Banjaluci?)

– Kao klinac, mnogo sam se ložio na hiphop, nosio sam široke hlače, ogromne dukseve, igrao basket, dakle sve što ide uz ovu vrstu muzike. 2004. godine, sa par prijatelja počeo sam da snimam svoje pjesme na jeftinom mikrofonu u podrumu drugove zgrade. 2005. godine, nas četvorica osnovali smo grupu Vox BL. Snimali smo gomilu demo snimaka, pokušavali, vježbali. Vremenom, ostali smo samo nas dvojica u grupi: moj prijatelj Boris i ja. Ubrzo, sa još par prijatelja, uspjeli smo napraviti svoj studio i snimiti nekoliko kvalitetnijih pjesama. Nastupali smo nekoliko puta u dva banjalučka kluba, surađivali i družili se sa mnogim banjalučkim hiphop umjetnicima i rekao bih – živjeli hiphop, prije nego što smo odlučili da napravimo malu pauzu u radu koja još uvijek traje.

Može se reći da si veoma kreativna osoba. Da li možda sviraš neki instrument?

– Pokušao sam, naravno, kao klinac da naučim svirati gitaru. Učio me je otac na njegovoj staroj gitari, dakle imao sam sve uslove. Međutim, bio sam previše nemiran da bih se tome posvetio, tako da sam odlučio da je mnogo lakše bacati rime na gotovu matricu. No, grešku nisu ponovila moja dva mlađa brata: jedan je gitarista, a drugi bubnjar. Vrlo često mi je žao što nisam istrajao u učenju gitare, ali nikada nije kasno, ko zna.