Ne nazivaju ga džaba Ambasador srpske trube!

Objavljeno: 2. 3. 2012

Oduvijek je volio da se “igra” sa muzikom. Da spaja nespojivo, izvodi neviđeno i ostvaruje nemoguće. Uvijek u toku sa savremenim muzičkim trendovima, ali u isto vrijeme dosljedan svom porijeklu, tradiciji i muzici iz koje je nastao. On je Dejan Petrović.

Dejan Petrović sa porodicom

Dejan Petrović sa porodicom

Ime Dejan Petrović je skoro svugdje u svijetu postalo sinonim za srpsku tradicionalnu muziku, često ukomponovanu sa modernim zvucima i prilagođenu uhu bilo kog slušaoca na planeti. Ne nazivaju ga džaba Ambasador Srpske Trube! Na banjalučkoj muzičkoj manifestaciji Oskar popularnosti, gdje je Dejan dobio Oskar, razgovarali smo s njim o njegovom putu ka vrhu.

Rano ste počeli da se bavite muzikom. Kako je sve to počelo?

Počeo sam svirati 1994. godine, a već u 1996. godini pokojni otac Mićo Petrović mi je formirao klinački orkestar. Svi u orkestru smo bili dječaci u rasponu od 10 do 13 godina. Više smo bili atrakcija nego muzičari koji znaju da sviraju. Ali nažalost, kada sam imao 14 godina otac mi je preminuo tako da sam krenuo njegovim stopama i radio najbolje što sam mogao.

Da li ste morali ili ste željeli?

Naravno, nisam morao. U mojoj porodici svirali su i prandjed, djed i otac. Sad sviramo ja i brat. Kada sam prvi put poželio da mi otac kupi trubu i da se bavim tim, on mi je rekao „ili ćeš ovaj posao raditi kako treba ili me nećeš sramotiti“. Ja sam od tog momenta već kao klinac od devet godina razumio šta mi on želi reći. Tako da sam to shvatio kao ozbiljan posao i ozbiljnu profesiju. Kad je otac umro, dobio sam toliku želju da napredujem kako bih ga dostigao i izgradio tu priču koju je on pokrenuo. Cilj te priče je da pokažem da truba nije samo Vranjski čoček, Užičko kolo, Zlatibore pitaj Taru, nego da truba može svirati i Tinu Tarner i Stinga, Stonse, EKV i sve ostalo. To smo i dokazali.

Kako ljudi reaguju na ovu vrstu muzike?

Gdje god dođemo u ovoj formaciji Big Benda što radimo malo drugačije, uvijek su dvorane pune.

Koliko je rada i truda trebalo da bi usavršili sviranje trube?

Trebalo je zaista mnogo odricanja. Od porodice, prijatelja… Svega. Kad bih stavio na papir koliko sam vremena proveo sa ljudima iz orkestra i oni sa mnom, to je mnogo više nego što smo proveli sa svojim porodicama. Potrebno je mnogo rada, truda i prostog mučenja da se dođe do tog cilja. I dan-danas mnogo radimo, trudimo se i mnogo putujemo. Nije lako doći iz Užica u Banjaluku, putovati šest i po sati da bi odsvirali jednu numeru i dobili Oskar popularnosti. Ali sve je to u opisu našeg posla.

Da li ste nekad požalili što ste toliko vremena posvetili muzici, a manje porodici?

Jesam. Pogotovo zato što imam kćerkicu od četiri godine. Otkad sam nju dobio više puta kada me neko pozvao da idem negdje i da sviram, primjetio sam da je to stvarno bezvrijedno. Da su ti neki ljudi kojima sam došao učiniti uslugu bezvrijedni. Tada sam sam sebe psovao i pitao se zbog čega si to uradio. Bolje da sam bio sa njom kući ležao i igrao se, nego što sam došao da tim ljudima nešto pomognem i da im  izađem u susret, a oni mi sutra neće znati reći hvala.

Da li miješate trubu i pop rock radi sebe ili radi publike?

Radi sebe, zato što to privatno slušam i volim. Još kao klinac sam volio da eksperimentišem sa muzikom. Meni je bilo puno srce prošle godine kada smo na Beer festu nastupali. Znate i sami koja publika dolazi tamo. Bili smo zadnji to veče od tri do četiri ujutro. Mislio sam da neće biti ni 50 ljudi. Kada su završili izvođači prije nas, ljudi su počeli polako da se razilaze, međutim krenuli smo sa svirkom i vjerujte da smo privukli najveću publiku. Meni je bilo puno srce kada su organizatori rekli da se samo dva puta na Beer festu digla prašina. Jednom kad su bili ACDC, drugi put Dejan Petrović i Big Bend. Presrećan sam što sam pridobio tu publiku svirajući trubu.

Kakav je osjećaj bio svirati Vaš prvi solistički koncert u Sava centru?

To je prvi put da smo probali da uradimo solistički koncert u Beogradu. Pokazao sam i sebi i ljudima u bendu da smo uspjeli. Znam koliko je teško doći do Sava centra i napuniti ga.

Poznati ste kao „Ambasador srpske trube“. Šta Vam znači ta titula?

To su više novinari i publika rekli, tako da mi to znači mnogo. 2010. godine sam dobio prvu „Trubu svijeta“ na Međunarodnom takmičenju u Guči. To nosi veliku odgovornost. Nakon te nagrade morate voditi računa o tome kako se ponašate, kako se ponaša 17 ljudi koji su u bendu. Tako da ja baš vodim računa o detaljima što se tiče ovog posla.

Kad ćete nam ponovo doći u Banjaluku?

Ja se nadam da ćemo na ljeto raditi naš solistički koncert u Banjaluci. 8. septembra građani Praga su nas pozvali na jedan predivan festival muzike koji se održava u centru Praga na rijeci na kojoj se postavlja bina. Ove godine smo mi glavne zvijezde večeri i imaćemo četiri gošće. Banjalučka filharmonija će nam takođe biti gost.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Novinarska praksa

Međunarodno priznati IT kursevi