Banjalučki talenti 1 dio: Andrej Pucarević

Objavljeno: 6. 4. 2012

Kao dijete je sanjao da jednog dana postane astronaut, onda je dobio gitaru za rođendan i rodio se novi san. Neko vrijeme je samo udarao po žicama, a onda je uz starijeg komšiju počeo svirati pjesme Zabranjenog pušenja, Čorbe i Azre. Slijedilo je intenzivno vježbanje i odluka da upiše Srednju muzičku školu.

Kao tinejdžeru, gitara je za njega predstavljala magnet za društvo i cure, ali je uskoro otkrio da ima nevjerovatan talenat za pjevanje te je ostavio gitaru i prihvatio se mikrofona. Sastavio je svoj bend i 1996. godine na nekadašnjem Vidovdanskom festivalu dobio je prvu nagradu za interpretaciju. Nakon toga je stigao i do Evrovizije i snimio svoj prvi i do sada jedini album.

On je Andrej Pucarević, Banjalučanin sa interesantnom životnom pričom i nevjerovatnim glasom.

Andrej nam je otkrio svoje uspone i padove i najavio novu pjesmu koju će izdati krajem ove godine.

Sjećaš li se svog prvog nastupa?

– Prva svirka se desila u Bijelom konju, pored Mustanga, 1995. godine. Turbo folk je tad bio u ekspanziji. Narodnjaci žare, pale, a mi smo furali neki taj rock'n'roll – Azra, Zabranjeno pušenje… Tad sam još imao kosicu, pa sam vezao maramu, nosio starke i poderane farmerke (smijeh). Tu se desila prva ljubav, vidio sam kako je svirati pred ljudima i biti nagrađen aplauzom. Lagano sam krenuo ostavljati gitaru i počinjao pjevati i zavolio sam to. Bio mi je izazov “skidati” tako neke pjevače. Idoli su mi bili Bebek i Tifa. Najbolje su mi vježbe bile na svirkama; krenem nešto pjevati po prvi put, recimo pjesmu od Dugmeta i sam sebe iznenadim.

Išao si na takmičenje za Evroviziju, a 2003. si čak zapjevao na evrovizijskoj bini. Opiši nam to iskustvo.

– 1999. godina je bila ključna u mojoj karijeri, tad se desio izbor pjesme BiH za Evroviziju. To je bilo nešto ogromno, a tad je prvi put neko iz RS nastupio u Federaciji. I prvi put se tad desilo da je Banjaluka rekla ‘dobro veče’ Sarajevu u eteru. To je neki istorijski trenutak, kojeg tad nismo bili svjesni. Tad je Romana isto pjevala prateće vokale, a i Igor Vukojević je bio tu sa nama. Nismo neki plasman ostvarili, ali smo ispunili svoj cilj. Tad se desila ta prekretnica kad sam odlučio baviti se muzikom do kraja života. Nisam se više puno tražio. To mi je dalo vjetar u leđa. 2001. godine sam ponovo nastupio za pjesmu Evrovizije. Tad su išli i Boris Režak i Biljana Matić. A 2003. godine sam išao na Evroviziju kao prateći vokal Miji Martini iz Mostara. To mi je bila jedna velika čast, jer su obično prateći vokali jači vokali (smijeh). To sam iz prve prihvatio, vidio sam to kao jedan novi izazov. Sreo sam mnogo ljudi od kojih sam dosta naučio. Tad sam naučio pjevati prateći vokal, jer to nisam ranije radio.

Snimio si album “Andrej” 2001. godine, opiši nam taj proces.

– Svirao sam svaku noć po banjalučkim lokalima i 2001. godine sam snimio svoj prvi i jedini album pod nazivom “Andrej”. Deset kompozicija se našlo na tom albumu. Jedna od njih je duet sa Oliverom Stojiljkovićem, pjesma se zove “Nijem”. Ona je zaživjela i po Srbiji i Crnoj Gori. Nakon tog albuma se pojavila mogućnost da potpišem ugovor sa City Recordsom, ali uslov je bio taj da se preselim u Beograd. Ja sam bio nezreo sa tu vrstu priče i bilo me je strah, mislio sam da stvari mogu imati u svojim rukama i iz Banjaluke. Ali, pokazalo se da nije tako. Tad sam napravio neki vrh i poslije toga je sve samo stagniralo.

Da li se kaješ zbog toga što si ostao u Banjaluci?

– Naučio sam u životu da se ne kajem, ali da naučim nešto iz svega toga. Međutim, još uvijek vjerujem da se iz Banjaluke može uraditi nešto, da ne moram ići u Beograd. Banjaluka stvarno ima potencijal u svim sferama, od video do audio produkcije, vokala i instrumentalista, ali ne znam koji nam je vrag. Svi smo nekako povučeni u sebe i nikako da se svi zajedno skupimo i da odlučimo napraviti nešto naše i da to predstavimo i u Beogradu i Sarajevu i da se ne stidimo toga. Mi radije ispijamo kafe i tračamo nego da radimo, tako te neke stvari, ali ja nikad neću odustati.

Da li si ponosan na svoj prvi album?

– Nisam. Jednostavno sam ga snimio za dva dana, što je van svake pameti. Bili smo ograničeni finansijski i imali smo samim tim jako malo vremena u studiju, koji se plaćao po satu. Bili smo primorani da 10 pjesama snimimo za dva dana. Pjesme koje nisam čuo ja sam morao otpjevati. Bila je varijanta da meni producent sa druge strane stakla otpjeva melodiju, da ja je ponovim i da tako snimamo. Nisam osjetio pjesmu, nisam se saživio s njom. Tek sad kad te pjesme slušam, osjećam ih. U startu nisam bio zadovoljan. Ali od tih pjesama ima i dobrih, naprimjer “Suze za kraj”. Ta pjesma je nekako obilježila mene kao pjevača.

Da li spremaš novi materijal?

– Imam već petnaestak pjesama, autorskih. To želim u Banjaluci da snimim, bar neki demo snimak, a post-produkciju ću raditi u Beogradu. Eventualno ću snimiti i spot ili dva. Sve pjesme sam ja pisao i tekst i muziku, nažalost na starom albumu nisam imao priliku napisati ni jednu pjesmu. Što se tiče novog albuma, došlo je vrijeme u kom nije isplatljivo raditi album, radi si singl, ako on prođe na radio stanicama, onda eventualno radiš spot. Jako je skupa priča, sponzora nema. Nekad je to bilo mnogo lakše. Ostaje na tebi da to sam napraviš, zato je taj proces spor, zato što čovjek zaista sve sam mora napraviti.

S tim da si napisao 15 pjesama, a album se svodi na desetak pjesama, ko će ti pomoći da odabereš tih 10 pjesama i čije mišljenje najviše cijeniš?

– Najbitnije mi je mišljenje običnih ljudi, ljudi koji se ne bave muzikom. Oni su najbolji kritičari. Ljudi koji se bave muzikom će ti uvijek nešto naći, ali u fazonu ljubomore i neke sujete. Na pogrešan način će ti dati kritiku. A ljudi koji se ne bave muzikom će ti iskreno reći, ne sviđa mi se tekst, ne sviđa mi se muzika, onako laički, a iz tog ja mnogo toga mogu izvući. Najbitnije je da pred svojim prijateljima odsviram pjesmu na gitari. Ne govorim im uopšte da je moja pjesma i onda vidim reakciju.

Na početku tvoje karijere, u Banjaluci je bio aktuelan i Boris Režak. Iako ste bili iz dva različita muzička pravca, mediji su vas “zavađali”. Kakav je tvoj odnos sa Borisom danas i da li postoji, da li je ikad postojala, ta vrsta rivaliteta?

– Ja sam se svaki put iznenadio kad sam u novinama pročitao da neko nas dvojicu spominje u tim nekim borbama, nevidljivim. Boris i ja smo zajedno svirali na maturama, svirali smo u isto vrijeme, on u jednom lokalu, ja u drugom. Postojao je taj neki tihi rivalitet, ali to smo samo on i ja znali. Ali, bili smo svjesni toga da smo iz dva različita pravca, tako da njega nikad nisam doživljavao kao konkurenciju. Mada konkurencija je u ovom poslu potrebna da bi bolje napredovao, ako nemaš konkurenciju stagniraš. To je bio neki zdravi dvoboj, da tako kažem, ali to su više mediji pričali, jer je to ljudima interesantno. Ja Borisa dugo nisam vidio, on je otišao u Beograd. Ali kad smo se zadnji put vidjeli to je bio jedan zdrav i normalan odnos.

Šta misliš o banjalučkoj muzičkoj sceni?

– Čujem da ima nekakvih bendova, da ima rock'n'rolla, to mi je baš drago, zato što je došlo neko čudno vrijeme, vrijeme narodnjaka. Ja stvarno nemam ništa protiv narodnjaka, ali danas se svira nekakva muzika što ne liči ni na šta, ni na zabavnu, ni na narodnu, što kažu “mješaju babe i žabe”. To me jako nervira. Generalno problem Banjalučana, koji je oduvijek postojao, je da sputavamo onoga ko nešto vrijedi. Mala smo sredina i još uvijek smo primitivni. Zato niko ništa nije ni uradio. Imali smo dosta umjetnika koji su tek nakon što su otišli odavde napravili nešto od sebe, kao što je Romana i Saša Lošić.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Novinarska praksa

Međunarodno priznati IT kursevi