Massimo: Volim sve što je istinito

Massimo Savić, harizmatični Istrijanac, koji već tri decenije puni diskoteke i klubove, posjetio je ovih dana Banjaluku, te podijelio sa Banjalučanima nove pjesme sa albuma “Dodirni me slučajno”.

Tom prilikom razgovarali smo sa ovim umjetnikom neobičnog glasa o novom albumu, publici, emocijama te planovima za budućnost.

Počasni novinar banjaluka.com portala

Kako Vam se sviđa banjalučka publika?

– Fantastična je! Radi se o jednom dobrom odnosu. Kada dođem pred ljude, nastojim maknuti predrasude o meni. Mi smo jedna normalna ekipa, ja samo radim to što radim jer to izuzetno volim, ako i vi to volite – super, ja sam tu da vam dam svoj maksimum. Ne volim svoje lice na ekranu, ne volim svoje lice u novinama, ne trčim po kioscima i ne sakupljam to. Šta će mi?  Da sakuplja prašinu?

Po čemu je novi album “Dodirni me slučajno” poseban i drugačiji?

– Ja sam na svakom albumu jako involviran, međutim ovaj sam album vodio od početka do kraja, ništa nisam prepuštao slučaju. Sve gitare, odnosno jedan veliki postotak sam uradio sam. Radio sam sa najboljim producentima: Nikša Bratoš, Anete Gelo, Ivo Popeskićev, te Predrag Martinjak koji je novopridošli prijatelj, a s kojim sam davno svirao. I onda su tako nastale pjesme “Iz jednog pogleda”, “Krug u žitu” i “Sretan put”.

Uglavnom, radio sam sa toliko ljudi, tako da ne bi dopalo ni jednog producenta da radi cijeli album, jer onda se tu ljudi pogube. 12 do 13 pjesama je jako puno, ali kad imaš 4 pjesme onda daš totalni maksimum u te 4 pjesme. Jedino sam ja taj koji krahira i trudi se da sve funkcioniše kako treba i radim sve i svuda, ali se isplatilo.

Odakle ideja za orijentalne elemente u pjesmi “Dodirni me slučajno”?

– Ja sam oduvijek htio učiti iz orijenta, ili iz Dalekog Istoka. Užasno volim to kako Turci tretiraju violine, jer oni štrajhove i orkestracije tretiraju sasvim drugačije od Evropljana. Meni je to interesantno čuti i jednostavno sam to interpolirao u svoju muziku.

Kritičari su rekli da je ovo Vaš “najzreliji album”, šta mislite zbog čega?

– Pa ja ne znam, oni odlučili da to tako jeste. Ja se ne mogu još postaviti prema albumu, prerano mi je, treba da prođe bar jedno 6-7 mjeseci ako ne i više, jer sam previše unutra. Kritici se ovo jako dopada, a i publici. Ima albuma koji se tako dogode, da zadovolje i stranu struke i stranu publike, kao što je moj prvi album “Sjaj u travi”; album “Stranac u noći” je bio takav, a takav je i ovaj. To su albumi koji se rađaju jednom u 20 godina, vjerujte, jer kad se tako potrefe stvari to su konstalacije zvijezda odredile.

Da li je Internet uticao na prodaju albuma?

– Internet je područje najveće krađe muzičke istorije, ne smijemo zatvarati oči i govoriti da to nije tako. Autori su jako, jako oštećeni. Ja vam ne smijem ni reći koliko moji albumi koštaju. To su sati i sati studijskog rada (jedan sat je 50 eura), a  ja znam raditi album po 400 sati. A internet daje ljudima mogućnost da dođu do kompozicija koje oni žele. Međutim, You Tube je jedno područje koje ja pratim, jer ljudi stavljaju komentare. I onda ja čitam sve komentare, uživam o tome… Svašta tu ima! Od komplimenta, do uvreda, do toga da prodajem drva… (smijeh)

You tube je dao prilku ljudima da upoznaju pjesme puno ranije nego što se to prije događalo, tako da su na koncertu ljudi znali kompletan novi album.

Kako se nosite sa negativnim komentarima?

– Ne znam. Ne mogu to gledati kao realan svijet. Ja ne znam da li iza tog teksta sjedi dijete od pet godina, profesor, doktor nauke ili neki isfrustrirani muzičar – to nikada ne možete znati. Međutim, ja imam jako malo loših kometara, sve su u principu zahvale za trud i muziku.

Postoji li neka pjesma koja vas tjera da se rasplačete?

– “Krug u žitu”, definitivno, jedna fantastična kompozicija. Radi se o tekstu koji je savršen. Takođe, pjesma “Da mogu” govori o trenucima kada ljudi koji su dugo u vezi zapadnu u krizu, pa se pitaju da li se mogu mijenjati, ili su prestari za bilo kakve promjene. Kada vam Arsen Dedić piše tekstove onda tu nema trivijalnih poruka narodu, to su jednostavno pjesnički trenuci u kojima se ja volim nalaziti, ali definitivno ima nekih dijelova tekstova koji lijepo komuniciraju s publikom.

Šta volite da slušate privatno?

– A joj! Volim sve što ne laže, sve što je istinito. Ja to osjetim, ja to znam. Recimo, od novokomponovane muzike, Halid mi je istinit. Znam kako radi, upoznao sam ga, znam mu bend… Mase tih silikonskih proizvedenih osoba lijepo pjevaju i sve, ali jednostavno su iz pogrešnih razloga u poslu u kojem jesu.

Kako se opuštate u slobodno vrijeme?

– Slobodno vrijeme najviše trošim sa svojim psom, mladim boxerom. I uživamo on i ja, čujemo se telefonom kada sam na putu (smijeh), super nam je. On me malo pokrenuo, a to je dobro, nisam stalno ispred televizora, nego odem na nasip na Savu i onda šetam kilometrima. Nekada sam isključivo ležao i gledao National Geographic. 

Sada imam jako malo slobodnog vremena. Moj dan u Zagrebu izgleda isto ovako – užasno puno intervjua, jer imam odličan odnos sa medijima. Stvar je u tome što mediji žele napraviti neki intervju sa mnom, ugodan sam im saradnik, ne zezam ih, ne kasnim puno, znaju da ću sigurno doći. Moraš cijeniti nekoga ako želiš da neko cijeni tebe.

Šta Vas pokreće?

– Ja muziku toliko volim. Meni je muzika magija. Premagična je da bi se prema njoj odnosio kao prema nečemu prema čemu imam već izgrađenu rutinu. Ja nisam rutiner, za mene ne postoji mali klub, mali grad, meni je svaki nastup užasno važan, krucijano bitan za mene, moju karijeru, jer imam iskustvo i znam da samo od jednog nastupa kreće nizbrdica. Uvijek moraš davati maksimum. To je jedna velika odgovornost, a publika to od mene i od mog benda očekuje. Očekuju prefekciju, na to sam ih navikao, i neka tako očekuju. I to bi trebali da očekuju od svakog, ne samo od mene.

Ko je zaslužan za Vaš stajling?

– Stajling sam naslijedio od moga djeda iz Italije. Ja sam volio da se družim s njim, bio sam najstariji unuk i imali smo poseban odnos. On je bio tip, onako, siromašni zvonar u crkvi, nekada je bio rudar koji je volio izgledati kao Tito. Pušio je cigarilose koji su se zvali Toskana, i dan-danas postoje u Italiji. Imao je nevjerovatnu količinu cipela, kolekciju odijela… On je imao svoje krojače.

Djed mi je usadio ljubav prema odijelima, prvenstveno prema dobroj tkanini, a onda se već lako zna šta se s njom da napraviti.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Sada radim sa bendom HRT-a. Radimo Sinatrin program. Samo u ovom mjesecu imamo 14 koncerata, a to treba izdržati. Upravo sada idemo u studio, radimo “Iz jednog pogleda” na talijanskom jeziku, jer postoji neki interesi iz Italije za tom pjesmom. U toliko sam projekata sada, da vam ne mogu ni reći konkretno…