Dragan Marković – Za muzičara se ne treba roditi

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Objavljeno: 17. 2. 2012

Dragan Marković je prvenstveno ambiciozna mlada osoba, pa onda i talentovan muzičar koji vjeruje da za svakog mladog muzičara na našem području postoji prostor i podrška za uspjeh i da sve zavisi od truda pojedinca.

Dragan Marković

Prve časove klavira imao je daleke 1999. godine, a kao tinejdžer otkrio je klavijaturu i u njemu se rodila ljubav prema muzici koja ga je podstakla da postane ono što je danas. Od njegovog prvog susreta sa klavijaturom, Dragan se posve posvetio muzici i danas ga možemo vidjeti na svirkama širom grada u sastavu grupe Rio Funk, a takođe i u izvođenju tradicionalne muzike uz etno grupu Trag. Iako je još uvijek mlad, on iza sebe ima skoro 500 profesionalnih nastupa.

Za Dragana muzika predstavlja mnogo više nego hobi, to je postao njegov način života. Pored toga, ovaj mladi muzičar je na trećoj godini Filološkog fakulteta gdje studira engleski i književnost, mada ovu godinu planira posvetiti isključivo muzici. Dragan obožava putovanja, antropologiju, sociologiju, a kako kaže lud je za filmovima, tehnologijom i naravno, muzikom. U razgovoru za naš portal oktrio je i ostale zanimljivosti vezane za njega.

Kada se pojavila ljubav prema muzici?

– Jao, smaraju me one priče kako su muzičari rođeni da budu baš to! Prava istina je da se neka iskrena ljubav javila tek nakon mnogo godina rada. Prije je sve to bilo shvaćeno kao dosadno, naporno i nepotrebno vježbanje, a onda sam se odjednom zaljubio u sve to. Muzika i klavir postali su ventil za sve sto se dešavalo i dešava u životu.

Da li sviraš još neki instrument?

– Volim da mislim kako sviram i gitaru, ali realno je da nemam pojma (smijeh). Klavir je moj matični instrument, a sve ostalo je samo usputno i samo hobi. Obožavam taj instrument i poludim ako ne sviram često.

Možeš li mi reći nešto o bendu Rio Funk? Odakle je potekla ideja?

– Ideja o Rio Funku kao session bendu i cover projektu bez pardona se rodila još prije dvije godine. Jedva smo dočekali malo slobodnog vremena da sviramo muziku onako kako mi to volimo, a čini mi se da i publici to odgovara. Rio Funk funkcioniše kao projekat cover muzike, rock, funk i pop produkcije. Na proljeće bismo trebali početi sa izdavanjem autorskog materijala, pa svi jedva čekamo da se ovaj snijeg otopi. Osim toga, Rio Funk je dostupan svima kao instrumentalni session bend, pa smo kao takvi u ulozi redovnog pratećeg benda Igora Vukojevića i Maje Tatić. Sa Igorom sarađujemo još od 2009, a sa Majom od prošlog ljeta.

Zašto naziv Rio Funk?

– Pa, s obzirom da smo svi zagriženi instrumentalisti i obožavamo instrumentalnu muziku, krstili smo našu novu porodicu imenom tog poznatog instrumentala koji rado sviramo na našim nastupima.

S tim da Banjaluka trenutno ima mnogo mladih muzičara, da li se teško izboriti i početi svirati u banjalučkim lokalima?

– Svi nekad dobiju svoju priliku. Izboriti se i nije teško, ali zadržati i afirmisati već jeste. To dolazi s vremenom, pa treba imati strpljenja, graditi se i ne posustati. Mnogi odustanu pod tim pritiskom, pa umišljaju sebi razne izgovore. Sva suština je u radu i napretku, jer, kao što si rekla, mladih muzičara je mnogo i uvijek novi kucaju na vrata. Trebalo bi da se držimo zajedno i saradnjom pomognemo jedni drugima. Zato i sviram na sto strana.

Šta je to što bend čini dobrim i traženim?

– Energija, ponajviše. Ljudi reaguju na energiju i dinamičan nastup. A energije nema bez rasterećenosti iza čega stoji veliki individualni i grupni rad. Ipak, meni se čini da vježba i probe čine jedan bend traženim, jer to stoji iza svega što publika vidi na sceni, iako to malo ko doživljava tako.

Takođe si i član etno grupe Trag, reci mi nešto o tom iskustvu, s tim da se ta vrsta muzike potpuno razlikuje od muzike koju sviraš kao dio benda Rio Funk.

– Etno grupa Trag njeguje tradicionalnu muziku Balkana. Emocije i zanos su tu potpuno drugačiji u odnosu na modernije žanrove. Postoji velika mudrost, energija i emocije koje ti tekstovi i taktovi nose, a prava je šteta da sebi jedan muzičar uskraćuje to bogatstvo balkanske muzike. Za svakog uspješnog muzičara je izuzetno bitna širina i rasprostranjenost kroz vise žanrova.

Koji tip muzike te najviše interesuje?

– Pa, radije bih rekao šta me ne interesuje, a to je ovaj balkanski šund, pogotovo nakon devedesetih! A sve ostalo itekako dolazi u obzir. Žanrovi su danas otišli dođavola i ogroman je broj hibrida, ali generalno, sve iz domena rock, funk, prog, blues i jazz muzike mi je bitno i interesantno. Zbog prirode instrumenta potrebno mi je da u kontinuitetu izgrađujem stil u svakom od ovih pravaca, iako je to poprilično iscrpljujuće i zahtjeva stvarno mnogo vremena. S obzirom da su moji prvi taktovi bili iz domena klasične muzike, nerijetko slušam velike kompozitore, pogotovo pijaniste.

Da li se u budućnosti želiš baviti muzikom ili to gledaš kao hobi?

– Muzikom se “bavim” i živim od toga već 5-6 godina i ne mislim prestati. Entuzijazam drži uprkos svim preprekama. Imam osjećaj kao da sam tek počeo, što i jesam.

Svirao si i sa Majom Tatić, kako je došlo do te saradnje?

– Sa Majom Tatić sviramo u punom sastavu još od ljeta, a Maja i ja smo često nastupali zajedno u raznim aranžmanima još mnogo prije toga. Više se i ne sjećam kad i kako smo se upoznali, ali znam da je saradnja opstala i prerasla u puni bend. Čim nas je čula i vidjela kako radimo, odmah smo počeli saradnju.

Maja je jednom prilikom, za naš portal, izjavila da neki mladi muzičari sviraju kako bi postali popularni među curama i u društvu, da li je to kod tebe ikad bio cilj?

– Pa, to je živa istina. Mnogi koje poznajem su tako i počeli. Međutim, to ubrzo preraste u nešto više ili potpuno prestane. I društvo i cure imaju uši (smijeh). Ja sam se muzikom počeo baviti sasvim slučajno, a sad se bavim namjerno (smijeh).

Kakva je banjalučka muzička scena po tvom mišljenju? Da li uopšte postoji?

– Svaka scena je, sviđala nam se ili ne, scena sama po sebi, tako da neka sigurno postoji. A kakva je? Pa, iskreno, oskudna i siromašna, čast izuzecima. Pogotovo dobrim autorskim materijalom. Pravo pitanje nije kakva je, već kome je? Sve je u našim rukama.

Da li su mladi banjalučki bendovi dovoljno ozbiljno shvaćeni? I da li na našim prostorima postoji prilika da mladi talenti sebi obezbijede neku čvrstu karijeru u muzici?

– Shvaćeni su onoliko ozbiljno koliko to žele, odnosno, koliko za to rade. Autorski pogotovo nisu i to je prava šteta. Ne kultiviše se ta “scena”, ali nerijetko i nema zašto. Nije svaka pjesma, ili svačiji album dobar, pogotovo ne svakom. Naravno da postoji, mnogi su primjeri uspješnih pjevača, svirača, kompozitora, tekstopisaca, producenata, pa i tehničara. Treba samo raditi, zanemariti sve izgovore i sujetu. Iako sve to nije garancija uspjeha, bez toga ne može. A granice postaju sve tanje i tanje, medijski prostor je sve širi, ko zna šta će se desiti.

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Međunarodno priznati IT kursevi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?