Osjećaju li psi isto što i ljudi?

Psi su sposobni da vole i strahuju, ali da li su njihova osjećanja ista kao naša ili postoje razlike?
“U raj se odlazi preko veze. Da se ide po zasluzi, vaš pas bi ušao, a vi biste ostali pred vratima’, rekao je američki pisac Mark Tven.

I zaista, psi su lišeni greha, a prepuni vrlina. Oni na izvjestan način žive s one strane dobra i zla.

Savremena nauka dokazala je da psi posjeduju sve osnovne emocije. Sposobni su da osjećaju ne samo glad, žeđ i polnu privlačnost već i radost, i bijes, i bol, i teskobu, i tugu, i strah i ljubav.

Uopšte, u razumijevanju pasa (ali i ostalih životinja) daleko smo dogurali od shvatanja francuskog mislioca iz 17. vijeka Renea Dekarta, koji je smatrao da životinje nemaju nikakvu svijest i osjećanja već da su samo neka vrsta živih mašina. To je dovelo do grozomornih eksperimentisanja na životinjama u uvjerenju da one te procese zapravo ne proživljavaju.

Dekart je po mnogo čemu doprinio razvoju savremene nauke, ali ovo mu, složićete se, nije bila briljantna zamisao. Budućnost ga je, ispostavilo se, na sreću demantovala i danas naučnici sve više smatraju da razlike između ljudi i životinja nisu kvalitativne već kvantitativne. Drugim riječima, ne radi se o tome imaju li psi osjećanja i svest o sebi već u kojoj ih mjeri posjeduju u odnosu na ljude.

Za dokazivanje svijesti o sebi dugo se koristio poznati test s ogledalom. Po njemu, delfini i slonovi posjeduju svijest o sebi dok, recimo, psi takvu vrstu svijesti nemaju. Ali, danas mnogi smatraju da i psi imaju određeni nivo samosvjesti.

Psi su, dakle, visokointeligentna, emotivna bića koja su u tom smislu sposobna za mnoge divne i iznenađujuće stvari. Ali, za neke i nisu.

Zbog emotivne povezanosti sa svojim prijateljima, skloni smo da im pripisujemo i neka složenija, više ljudska osjećanja. Ali, bez obzira na to šta mislili o tome, psi nisu naročito introspektivna bića, ne izjeda ih osjećanje krivice niti se bave promišljanjima o svojim postupcima ili kuju planove da osujete neke naše zamisli.

Ipak, itekako su sposobni da vole, a osim tog osjećanja u ljudskom svijetu često ide i onaj drugi, ne nužno plemenit – ljubomora. Mnogi vlasnici pasa reći će kako je njegov pas ljubomoran. Konačno, postoji i izreka – ljubomoran kao pas.

I zaista, prema britanskom antrozoologu Džonu Bredšou, ima osnova da se zaključi da psi mogu da budu ljubomorni. Konačno, nerijetko se dešava da pas pokušava da spriječiti drugog psa da se približi njegovom vlasniku ili da protestuje ako ovaj pokloni pažnju drugom “čupavcu”. Ali, psi su mnogo manje sofisticirani nego što im mnogi njihovi vlasnici to pripisuju.

Njihove ljubavi (osim jasno gazde ) su trčanje, igra, dobra hrana, dugi boravci u prirodi, društvo drugih pasa i ljudi. Ne činimo im uslugu kada ih ne doživljavamo kao ono što zaista jesu ali svejedno, danas mnogi psi igraju uloge ljudi koji nam nedostaju u našim životima.

Sve se više ljudi, razočaranih svojom vrstom, okreće dlakavim četvoronošcima. U psima nalazimo ono čega je sve manje u ljudskom svijetu. Iskrenost, neposrednost, emotivnost bez manipulacije i kalkulisanja. Psi su u tome pravi majstori, ali treba reći, ne zato što se radi o malenim, čupavim dobrodušnim ljudima već, naprotiv, o jedinstvenim bićima koja po mnogo čemu funkcionišu i doživljavaju svoju okolinu na sasvim poseban način.

Izvor: Tportal/B92