Priča jedne ljubavnice: Čekala sam te 10 godina, ali sam odlučila da se neću udati za tebe!

Kao tajni ljubavnici, imali smo uspone i padove. Strast i neispunjena obećanja. Na kraju se desilo: ostavio si svoju ženu. A ja pakujem kofer. Ali ne, ne dolazim kod tebe.

Naša priča je trajala tačno deset godina. Nikada ne pamtim godišnjice, čak ni rođendane (ni tvoj, priznajem, ali sam ga ubilježila u telefon), ali ovo mi je tako iznenada palo na pamet, dok sam pakovala kofer.

Otvorila sam orman, tražila sam odjeću koju ću ponijeti sa sobom: znaš kako to ide, pakovanje uvijek u posljednjem minutu, lista na kojoj samo precrtavam stvari jednu za drugom. Ovaj put je bilo teže jer se ne radi samo o još jednom putovanju, već o preseljenju. Zaboravila sam na nju, kad ono evo je, na dnu ormara, crvena haljina koju sam kupila za prvo veče kada smo izašli zajedno. Bila je to impulsivna kupovina jer nikada nisam imala crvenu haljinu, jer me je radovala, jer mi se činilo da je ta šuškava svila obećanje milovanja, tvog milovanja. Izvadila sam je: na etiketi je još uvijek zakačen račun sa hemijskog čišćenja. Eto toliko malo puta sam je nosila poslije… Poslije te naše prve zajedničke večeri, naše prve zajedničke noći. Kao da nisam željela da uništim sjećanje. Na tu crvenu vatru i sve one poljupce, na tu divotu.

Bilo je to prije deset godina. Ti si bio u braku, znala sam to. I te kako sam znala. Stalno si pričao o svojoj ženi, čak i svojoj djeci, o posljednjoj bebi rođenoj nedavno, o neprospavanim noćima. Barem je to ono o čemu si pričao sa kolegama, pored kafe aparata, onog prvog mjeseca kad si došao među nas, na obuku, na duge sate koje smo provodili blizu jedno drugog.

Odmah si mi se dopao. Osjećala sam tvoj pogled na sebi kada sam se oblačila da bih stigla u kancelariju, gledala sam se u ogledalo i mislila na tebe, možda je bolji drugi karmin, da li sam stavila previše parfema? Žudjela sam da budem pored tebe dok pričaš. Da te gledam a ne primjećujem. Poziv na večeru je došao sasvim slučajno: trebalo je da se vratiš kući sutradan, u svoj lijepi dosadni grad, tvojoj lijepoj i dosadnoj ženi. Pitao si me da li imam nešto u planu i da li bih voljela da ti pravim društvo, dosadio ti je restoran u hotelu. Naravno, rekla sam. Naravno, rekla sam sebi pred ogledalom u prodavnici, dok sam kupovala haljinu koja me je čekala: prolazila sam tuda svaki dan, znala sam da je ona bila idealna za izlazak sa tobom, idealna da je ti svučeš sa mene.

Tako je počelo i nikada nisam ni pretpostavila da će trajati toliko dugo, deset godina. Ja sam tada imala 25, prave godine za haljinu vatrene crvene boje. Tako je počelo, jednom noći, jednom avanturom. A zatim iznenađenja i laži, scene, obećanja i nevjerovatni vikendi i Božićne večeri provedene u iščekivanju tvoje poruke, kao u lošem holivudskom filmu.

Govorio si mi: volim samo tebe. Govorio si mi: sada je prerano, djeca su suviše mala, potreban sam im. Govorio si mi: moraš da imaš strpljenja. Ne sada: prve godine su se sastojale od neredovnih sastanka, kajanja, dugih mjeseci ničega ili od želje. A drugi muškarci, ma to znaš. Zatim, prije četiri godine, prva zajednička nedjelja, nas četvoro: doveo si mi svoju djecu, koja su do tada bila samo glasovi i slike na telefonu. A tvoja žena? Tada je znala. Živjeli ste odvojeno u istoj kući. Ali bila je to jedna tako čudna nedjelja. Bio si tu ali kao da nisi bio tu, nisi znao kako da me predstaviš, kako da me gledaš ili dodiruješ. Pogledi sa lica tvoje djece: sada su tu bili i oni, trebalo ih je osvojiti, ako sam te željela, ako sam voljela tebe.

Dio po dio smo pokušali da zamišljamo našu zajedničku budućnost. Trebalo je da ja ostavim svoj posao, naravno. Da potražim novi u tvom gradu, blizu nje, skoro bivše žene, žene koja je znala i opraštala i pretila a zatim, na kraju, rekla važi, razvodimo se. Ipak, koja muka, ljubavi moja. Koliko puta sam te ostavljala, ti mene ostavljao, koliko puta sam rekla: dosta, ne želim više da čekam. Koliko puta sam obrisala sve tvoje poruke sa mobilnog telefona da bih posle plakala jer sam htela da imam barem jednu, da je čitam i čitam, ali nije bilo važno jer sam one najlepše osećala urezane u srcu. Koliko puta sam ti poslala mejlove očaja u dva sata noću, one koje sam posle htela da obrišem, ali sam već kliknula „pošalji“. Koliko puta sam mislila: sada je stvarno gotovo.

Ali naprotiv, ti si bio u pravu. Trebalo je samo da imam strpljenja. Trebalo je samo da čekam. A onda kada je sve leglo, prava kuća, dogovor o razvodu, sastanak sa advokatom, mogući posao za mene, tvoja hrabrost, kada se sve sklopilo, ja sam rekla ne. Jer sam dobila ponudu za posao u Londonu. To se nije moglo propustiti, rekla sam ti. Ne može se propustiti, rekla sam i mojim drugaricama. Toliko se nije moglo propustiti da mi je bilo draže da izgubim tebe. Istina je da sam sjela na avion, otišla sam na razgovor i potpisala ugovor, bez ikakvog razmišljanja, kao kada si na najvišoj stijeni i misliš: skačem u vodu ili sada ili nikada.

Potpisala sam ugovor i nisam znala kako to da ti kažem. Možda nisam znala ni kako sama sebi da kažem. Potpisala sam ugovor isto onako kako sam kupila i crvenu haljinu: impulsivno. Tamo u Londonu, nepoznate ulice, kiša, jedan kafić odmah na izlazu iz metroa, kafić sa velikim prozorima u kom sam se zaustavila da malo posmatram ljude koji prolaze… Shvatila sam da je to ono što želim. Da te ostavim. Da odem. Da počnem ispočetka.

Ne, neću ljubav na daljinu. Toliko jako sam te željela, mislila sam da bih prihvatila odbijanja i kompromise, da te dijelim sa djecom, da te nikada nemam samo za sebe. Ali, želja se izgubila, pocijepala. I ne, ne volim te više. Ali voljela sam te puno, zaista. Znaš to. Kao što sam puno voljela i onu crvenu haljinu koju, sigurna sam, nikada više neću obući.

Izvor: Najboljamamanasvetu.com