Saša Knežić: ”Moja poezija je fotografija!”

Otvaranjem samostalne izložbe ”Reci mi šta vidiš, reci mi šta osjećaš” mladi fotograf Saša Knežić zadobio je veću pažnju banjalučke javnosti. Ovaj interesantni mladić, sve svoje emocije i informacije oko sebe komponovao je kroz jednu fotografiju. Njegove fotografije odišu živim, pokretnim elementima, uhvaćene baš tog jednog trenutka i ostaju vječno zaleđene svjedočeći o trenutku koji se nikada dva puta neće ponoviti.

Saša Knežić

Izložbu je otvorila njegova poznanica i saradnica Milena Pavlović, i obratila se posjetiocima kroz par dragih riječi o Saši i njegovom radu. Mladi umjetnik je u saradnji sa pjesnikom Zdravkom Knežićem i njegovim stihovima okarakterisao svaku fotografiju. Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi. Evo dokaza da jedna riječ daje hiljadu doživljaja. Saša je bio ljubazan da nam odgovori na par pitanja o počecima njegove profesije i o fotografiji uopšte.

Fotografijom se baviš već 13 godina. Kada se javila ljubav prema toj umjetnosti?

– Pa, prije nego što sam upisao Srednju tehnološku školu, u kojoj sam stekao znanja o fotografiji, bio sam ”zaluđen” dokumentarcima i uopšte filmovima na temu fotografije, pratio izložbe fotografija, čitao knjige, reportaže…

Upravo zbog tih stvari sam htio, na neki način, da prođem kroz sav proces stvaranja fotografije, od crno-bijelih i kolor fotografija, pa do same kompozicije.

Da li je večeras izložena prva fotografija koju si uslikao sa svim tim elementima?

– Jeste. To je fotografija naziva ”Besane oči”, crno-bijela fotografija.

Nju prate stihovi:

”Da li znaš, da te svake noći,
Krišom dok spavaš,
Milujem pogledom nesanim,
Lepoto mojih godina,
Hrabrosti mojih bitaka zemaljskih,
Jedinstvo u večnosti željeno.”

Zdravko Knežić

Šta je to što najviše slikaš?

Nemam baš ciljnu temu ili ciljnu grupu, pokušavam biti što raznovrsniji u svom stvaralaštvu, jer na taj način sebe predstavljam. Ovdje smo Zdravko i ja pokušali zajedno da djelujemo i da se osjeti taj sklad poezije i fotografije. Danas je, u našem društvu, sve to izgubilo na vrijednosti. Eto bar na ovaj način, kroz fotografiju i poeziju da se ljudima probudi volja i da počnu stvari oko sebe posmatrati na drugačiji, istančan i osjetljiv način.

Da li se fotografom može nazvati svako ko napravi fotografiju?

Svako ko napravi fotografiju, uhvatio je jedan momenat i zaustavio ga na vječnost. E sada, da li je to zaista ono pogođeno i kvalitetno, to je druga stvar, jer, jako je teško na prvu prepoznati ono što je vrijedno. Masa ljudi prolazi kroz mnoge motive, ne primjećujući ih, bombardovani svojim brigama i informacijama i na taj su način zatvoreni. Mislim da svi mi možemo biti umjetnici, na sebi svojstven način.

Imaš li uvijek fotoaparat sa sobom?

Pa i ne baš (smijeh). I to baš kada nemam aparat, najbolje se stvari dese i toliko se fotografija može napraviti kada to najmanje očekujem. Ali se u poslednje vrijeme trudim vući ga sa sobom gdje stignem!

Svako bavljenje nekom umjetnošću mora imati uzore. Ko  je tebi uzor u svijetu fotografije?

Nera Simeunović. Ona je moj uzor, ona mi je prenijela sve što znam i od nje sa upio znanje, iskustvo i smisao ovoga. I naravno, profesori iz srednje škole. Uglavnom, uzore vidim u ljudima koji su me naučili svemu što znam.

Crno-bijela ili kolor fotografija?

Više crno-bijela. Razlog tome je sam razvoj fotografije koji potiče od te crno-bijele fotografije, ona na neki način predstavlja neprevaziđenu vrijednost. Ne potcjenjujem kolor fotografiju, ali sav ovaj period digitalne tehnologije preuzima ovu umjetnost do te mjere da  fotografije jako mnogo ljudi više ni ne izrađuje. Nekako, više cijenim i osjećam tu, analognu fotografiju.

Šta prenosi tvoja fotografija, emociju ili informaciju?

I jedno i drugo. Trudim se da sve što slikam, slikam kao cjelinu. Iz te cjeline, neki uzimaju informacije a kod nekoga će probuditi emociju. Evo večeras, kroz ovu poeziju, ove stihove na zidu, obojica uzajamno prenosimo to što nas veže, on kroz svoju poeziju da vidi moju, a moja poezija je fotografija.