Branislav Lečić: Banjaluka ima šta da kaže (FOTO)

Kao član žirija prvog Festivala studentskog pozorišta “Kestenburg” u Banjaluku je doputovao Branislav Lečić, glumac, ali i bivši minister kulture u Vladi Srbije. U intervjuu za portal Nezavisnih, pored povoda zbog kog je u grad i došao, Lečić je iznio svoje mišljenje o mjestu kulture u našem društvu, i mogućnostima mladih ljudi koji bi željeli da svoj život posvete umjetnosti.

Ponovo ste u Banjaluci, ovog puta povodom “Kestenburga”, koji je ovaj grad učinio makar na ovih devet dana mlađim. Koliko su ovakvi festivali važni za gradove i kulturu uopšte?

Biti student je prvi ozbiljan korak ka životnom opredjeljenju, poslu i samostalnosti. Važno je u tom periodu, kad postoji sloboda uma, razmisliti i sebe pronaći, prije nego što se upadne u neke kalupe i okvire u kojima više ne smijes da misliš ili pokušaš nešto da učiniš. Od studenata se očekuje da misle i stvaraju slobodno, a teatar je mjesto gdje oni mogu i smijju da se izraze. Ovakvih festvala je bilo, ali se oni uvijek brzo gasili. Ovaj festival ima dobre izglede da u tome uspije, jer je Banjaluka studentski grad i jer ovde toga nema previše. Osim toga, „Kestenburg“ Banjaluku može da proslavi, i da svoje studente, u periodu u kom se udaraju pečati za cijeli život, veže za za ovaj grad i za kasnije, kada oni budu postali ono u čemu su najbolji. Banjaluku volim i uvijek rado dolazim u nju, doduše uvijek kratko, a ovakva prilika, da ostanem devet dana, kao što je to sada, to je za mene predivna stvar, jer konačno mogu da ispoštujem ne samo tu manifestaciju, nego i grad, pa i čitav kraj.

I sami se bavite obrazovanjem mladih u umjetnosti. Kakve su njihove šanse danas, kada je novca za, i u kulturi sve manje?

Mladi su uplašeni i zbunjeni. Boje se da sutra neće imati sredstava za život, za najosnovnije potrebe. Onda pribjegavaju različitim stvarima, da ne pominjemo kriminal, drogu, prostituciju… „Lek art“ je edukativni centar koji omogućava mladom čovjeku ne samo da se pronađe u umjetnosti, već da se umjetničkim sredstvima pronađe, u bilo kojoj oblasti kojom će moći da se bavi u budućnosti. Može da bude matematičar, ekonomista, inžinjer, ili umjetnik, ali je važno da umjetnost bude „lijek“ koji će da pomogne mladom čovjeku da dođe do sebe. Jer, treba umjeti da zavisiš od sebe, ne od drugog – tate, rođaka, bilo koga. Da si sposoban da uradiš mali posao, pa tek onda veliki. Ako date nekom da uradi veliki posao, a on ne umije ni mali, onda ništa niste uradili. Moj sin je sad upisao pravo, nije otišao na glumu, pustio sam ga da sam odluči. Ćerka je još u srednjoj školi, ali oboje imaju sklonost prema umjetnosti. Ne možete tu ni kao roditelj puno da utičete. Možete da preporučite, i da podržite, jer mnogo je lakše sa podrškom roditelja, ali sa druge strane ima i ljudi koji su uprkos roditeljskom mišljenju ostvarili svoje snove i zamisli. Mnogo je važno da čovjek bude zadovoljan i sobom i onim što radi. Ako poštuješ samo tuđe želje, onda se zapitaš gdje si tu ti,u stvari. Ta “godina izbora”, kako je na zapadu zovu, koja se žrtvuje da se čovjek istraži, to smo mi pokušali, dati mladima mjesto gde će  da preispitaju svoje ideje, želje i mogućnsti i pred sam upis isprobaju svoj vještine. Svi znaju da je umjetnost lijepa, ali ne znaju svi da je to jedan težak i ozbiljan posao.

U jednom trenutku svog života bili ste i umjetnik, i političar, obavljajući funkciju ministra kulture. Koliko je teško pomiriti ova dva zanimanja u jednoj ličnosti?

Politika nije samo službena funkcija, homo politikus je društveno, osvešćeno biće, neko ko razmišlja o cjelini, o strategiji opstanka i napretka svoje države, zemlje, branše, porodice. Kod nas se to obrnulo, kod nas je homo politikus postao neko ko  u ime opšteg dobra pribavlja ličnu korist. Niti sam bio samo političar, niti samo glumac. I kroz svoj posao razmišljam o cjelini, ne radim samo svoju ulogu, nego cijeli komad, zastupam svoju branšu i razmišljam o njoj u cjelini. Kad se bavim ljudskom dušom i ličnošću, ja mislim o cijelom narodu, o političkoj situaciji i cijeloj budućnosti.

Koliko ste upućeni u rad kolega “s ove strane Drine” i koji je vaš stav po pitanju saradnje izmedju ovdašnjih i institucija kulture u Srbiji?

Na žalost, nemam često prilike da pogledam šta kolege u Banjaluci rade, jer to sve nije organizovano na najbolji način. Dok sam bio ministar kulture Srbije, moja želja je bila da cijeli region uvežem, da napravim nekakvu mežu, ja sam to zvao “nacionalna mreža”, koja bi omogućila da predstave koje su proizvedene izvan centra, tačnije: Beograda, budu ravnopravno tretirane kao da su proizvedene u Beogradu i da se u toj mreži igraju u dvadeset, ili trideset gradova, kao što to rade po zakonu, organizovano, u Evropi, u Holandiji, na primjer. Tako bi bilo lijepo povezati cijeli region. Banjaluka ima svoju kulturu i ima šta da kaže, tako da zaslužuje da u konkurenciji igra ravnopravno, da predstava, na primjer bude sedam dana u Beogradu, da ode u Kragujevac, Niš, pa da svi imamo priliku da je upoznamo. Ovako se stalno čeka da se poklope okolnosti. Treba doputovati ovdje, da bi odgledao neku predstavu, nije to baš ni lako, posebno ako dođeš da igraš svoju. Mnogo je važno da se čovjek ne osjeća skrajnut, odbačen i taj provincijski duh ne smije da pobijedi. Provincija je nešto što postoji u glavi i nema veze mnogo sa geografijom. Ako čovjek na to pristane, onda se zaista osjeća tako – odbačeno. A nije tako, po potencijalu, mislim da se talentovani ljudi nalaze svugdje, ne samo u Beogradu. Kvalitet gde god da se pojavi on je kvalitet i zbog toga treba mnogo više da sarađujemo. Kultura jeste uvijek zavisila od budžeta, ali to ne znači da je finansijska situacija njena prava dijagnoza – ako ima para biće dobro pozorište i ako nema para neće biti ni saradnje. Bitno je da se  neki osnovni minimum ispoštuje, jer kultura uopšte nije zadnja budžetska stavka, ona je strategija pobjede i opstanka. Onaj kome ne treba kulturno stanovništvo, koji želi da ga svede samo na nivo opstanka, taj ne misli dobro za svoj narod, već želi samo da ga izmanipuliše. Jedan čovjek je dovoljan na pravom mjestu, koji zna važnost kulture i koji može da spasi cijeli narod. Mi smo mali narod i mi ne možemo da izmišljamo da smo ekonomski  jaki, ali imamo kulturu koja je daleko starija od naše bilo kakve ekonomske potrebe i ona je ta koju moramo da sačuvamo. Kultura jedina može da nas vodi, da nas predstavi drugima, bez ikakvog straha od drugih kultura. Kad imate svoju kulturu, vi se ne bojite tuđe, želite da upoznate tuđe kulture, ali ako nemate svoju, onda vas ta glad za kulturom tjera u tuđe kulture, na način da negirate i ono malo što jeste. Tako se gubi narod.

Izvor: Nezavisne