Rajko Marčeta: Njemački oficir na pozorišnim daskama

Talentovani banjalučki glumac porijeklom iz Kozarske Dubice, koji je odavno poznat ljubiteljima pozorišta, zablistao je i u liku Majcena u predstavi “Putujuće pozorište Šopalović”. Student je četvrte godine Akademije dramskih umjetnosti, smjer gluma u klasi Željka Mitrovića.

Rajko Marčeta u predstavi “Putujuće pozorište Šopalović”

Glumio je u predstavama “Željezni dječak”, “Sumnjivo lice” i mnogim drugim, kao i u filmu “Top je bio vreo” u režiji Bobana Skerlića, te razne uloge u studentskim filmovima. U osnovnoj i srednjoj školi bio je član mnogih sekcija zahvaljujući kojima je učestvovao u raznim projektima, da bi kasnije s kolegama glumcima radio predstave i tako zavolio ovaj poziv. Jedan je od osnivača dramskog studija “Artist” iz Kozarske Dubice. Iako još nema nagrada, kao veliki uspjeh ističe onaj na Sterijinom pozorju u Novom Sadu, gdje je gostovao dva puta s klasom.

Kako ste odlučili da postanete glumac? Šta je ono što Vas je privuklo pozorišnom svijetu?

– Mogu reći da me je privukla pažnja ljudi. Biti neko ko će prenijeti nešto nekome, stajati na sceni i biti počastvovan da te publika gleda sa pažnjom, je za mene bila, jest i ostaće velika čast. Mnogi bi rekli “voliš da budeš u centru pažnje”! Nije to, nego je to neka pozitivna energija koju dobijam i prenosim.

Da li je posao glumca težak, obzirom da probe mogu da traju po cijeli dan?

– Naravno da je težak, mnogi ljudi to ne znaju, ali poistovjećivati se sa nekim drugim likom je stvarno zamoran posao. Moraš da radiš da bi dostigao karakter tog lika kojeg tumačiš, da budeš on. Ja uvijek volim da se poredim sa holivudskom produkcijom, jer oni unaprijed znaju šta treba da igraju. I to je ono što mi nemamo ovdje. Svoje vlastite emocije ulažeš za potrebe lika, moraš da postaneš taj lik, a pritom da budeš van svih privatnih okolnosti – to je priprema za lik.

Koliko dugo ste pripremali predstavu “Putujuće pozorište Šopalović”?

– Mi smo Šopaloviće spremali mjesec i po, i to je bilo sasvim dovoljno da se predstava ovakvog tipa postavi na sceni, mada je trebalo više da se radi. Ja smatram da je ovo najbolji srpski dramski tekst kojeg imamo.

U predstavi “Putujuće pozorište Šopalović” igrali ste Majcena, folksdojčera, da li je bilo teško iznjeti tu ulogu?

– Bilo je dosta teško, s obzirom na moje godine, i na to da je taj lik negativac, jer sam do sad igrao sve pozitivne likove. Morao sam da iznesem tu strogoću koju imaju njemački oficiri, ali sam se snašao zahvaljujući reditelju i kolegama.

Kako je bilo raditi sa režiserom Vladimirom Lazićem i glumačkom postavom “Putujućeg pozorišta Šopalović”?

– Vladimir Lazić je odličan, kako reditelj, tako i čovjek prije svega. On ima jasan cilj, i ne forsira glumca da traži lik. Ide postepeno sa svakim, pa tako je išao i sa mnom, sto mi se najviše svidjelo kod njega. U meni je našao nešto, ne znam ni ja sam šta to, što me je vodilo do finalnog rezultata. I baš mi je pomogao, imali smo veoma dobar radni odnos. Ni dan-danas mi nije rekao šta je pronašao kod mene… (smijeh)

Da li je ovo Vaša prva predstava u NPRS?

– Moja prva predstava u NPRS je bila Magareće godine, u režiji Nemanje Petronja. Šopalovići mi je druga, i nadam se samo jedna u nizu.

Koliko pratite rad pozorišta u Banjaluci?

– Pratim naravno rad NPRS jer je to, da tako kažem, moje pozorište, iz grada u kom završavam glumu i u kom živim.

Film ili pozorište?

– To je sad dosta opširno pitanje. I jedno i drugo.

Kakvi su Vaši planovi, na čemu trenutno radite?

– Za sad sve teče kako treba. Trenutno sam u pregovorima za film i predstavu, ali o tome kad bude vrijeme.