Dušica Bijelić: Bez kulture nema ni zdravlja u narodu

Publika u Banjaluci zasigurno je teško mogla da zamisli da će jednog dana u svom gradu slušati izvođenje operskih arija uz tamburaški orkestar. Ali, to se zahvaljujući sopranu Dušici Bijelić i Gradskom tamburaškom orkestru Banjaluka desilo na koncertu koji je u Banskom dvoru održan u januaru. Bila je to prilika da domaća publika prije svega pobliže upozna Bijelićevu, koja je rođena Banjalučanka, ali ju je životni i profesionalni put vodio daleko od granica njene zemlje, preko Beograda, Beča, Rima, te SAD, zatim Toskane, do Kraljevske operske kuće u Londonu, gdje je pristupila Programu za mlade umjetnike.

Pored uloga koje je u Kraljevskoj operskoj kući ostvarila u operama “Nabuko”, “Don Karlos”, “Lastavica”, “Parsifal”, “Žena bez senke” i “Figarova ženidba”, Bijelićeva je nastupala na brojnim svjetskim scenama širom Evrope, ali i u SAD, te u Japanu. Pomalo neobičan koncert koji je održan u Banjaluci trebalo bi da bude ponovljen u septembru na “Kolarcu”, a Bijelićeva se trenutno priprema za koncert Branislave Podrumac, koji će biti održan u teatru “Madlenianum” u Beogradu. U intervjuu za “Nezavisne” govori o profesionalnim angažmanima, usavršavanju vani, ali i nepostojanju opere u njenom rodnom gradu.

Vjerujem da je pored svih izazova koje ste do sada imali jedan od njih bio i nastup pred publikom u rodnom gradu, i to uz tamburaški orkestar na koncertu koji je polovinom januara održan u Banskom dvoru. Kakav je to bio osjećaj i da li je bilo zahtjevno prilagoditi operske arije izvođenju uz instrument kakav je tambura?

To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Od početka kada su me kontaktirali Zlatan Mirić i Spomenko Guzijan bila sam znatiželjna kako će da zvuče operske arije sa tamburom. Od starta sam imala dobar osjećaj i birala sam kompozicije koje bi možda mogle da se sviraju sa tamburom, koje su, naravno, istovremeno bile izazov i meni i njima, ali opet da imaju tog valcera, što se ritma tiče, da može lijepo da se uklopi. Moj suprug Ugo Rabec je takođe izveo dvije numere operskim glasom. Taj miks različitih muzika je danas jako popularan, a mislim i da je to jedan od načina da se približi publici klasična muzika i možda je njihova ulaznica u operu. Banjalučka publika je vrlo topla i toliko mi je bilo drago što je bilo mnogo djece, a između ostalih i naša kćerkica je bila u publici. Divno sam se osjećala, a mislim da se i osjetilo da stvarno uživam.

Banjaluka je grad koji još nema opersku scenu, a ona ne postoji ni u cijeloj Republici Srpskoj. Kako u takvoj sredini obrazovati publiku i dati joj šansu da shvati nešto što nije uspjela čuti ni vidjeti?

Ja bih voljela da se to promijeni. Svjesna sam da su teška vremena i da se najmanje daje za kulturu, ne samo kod nas već i u svijetu, ali mislim da bez kulture nema ni zdravlja u narodu. Narodu je potrebna kultura koliko god da su teška vremena, jer im ona hrani dušu. Naravno, treba da se hrani i stomak i da se prioriteti prave tako kako se prave. Mislim da bi jedna operska kuća ili makar opera i balet, koji bi imali svoj stalni orkestar, značila ljudima u Banjaluci i sigurna sam da bi ih to obogatilo. Ako već postoje fakulteti na kojima se obrazuje kadar, onda treba obezbjediti i gdje će se taj kadar zaposliti, da to ne budu samo osnovne ili srednje škole. Mislim da 99 odsto ljudi koji upisuju akademiju – upisuju je zato što žele da budu umjetnici, a ne da bi radili u prosvjeti. Mi želimo da se ostvarimo kao umjetnici, a za to trebaju uslovi.

Osim koncerta u “Madlenianumu” za koji se pripremate, aktuelna je i uloga u “Ljubavnom napitku” u Narodnom pozorištu u Beogradu. Da li ćete svoje umjetničko djelovanje nastaviti u toj kući i u kom će se pravcu ono dalje razvijati?

Nažalost, ovde već godinama nema stalnog zapošljavanja, već sve funkcioniše preko ugovora ili kao gostovanja. To meni odgovara jer imam karijeru i u inostranstvu i onda taj stalni angažman ne bi bio rešenje trenutno. Pored “Ljubavnog napitka”, u toku je i u Osijeku uloga Bajadera u opereti “Bajadera”. To su dva naslova koja su trenutno na repertoaru u oba pozorišta.

Imali ste priliku da nastupate na brojnim svjetskim scenama… Može li se odnos prema umjetniku, ali i zainteresovanost publike za operu uopšte porediti s odnosom koji imaju ovdašnje pozorišne kuće?

Ono što je mene prijatno iznenadilo jeste da mi ne kaskamo puno za njima. Maksimalno se ljudi trude i sa manje sredstava postižu skoro iste rezultate sa svjetskom operskom scenom. Naravno da ima nekih stvari na kojima bi moglo još da se poradi, možda da se sami umjetnici motivišu, recimo, većim platama. Naravno da ovde ne postoji organizacija u smislu da se sada zna šta će se izvoditi 2019. godine. U tome je razlika što se kod nas neki plan pravi na par mjeseci unaprijed jer se prosto ne zna kakva će biti finansijska konstrukcija, tako da je to onda i realno… Dok vani imaju više sredstava i mogu da isplaniraju repertoar mnogo unaprijed. Recimo, u Nemačkoj i Austriji i dalje postoje ansambli kao i kod nas, ali u svim drugim zemljama više ne postoje, već se uzimaju freelance umjetnici. Dakle, umjetnik je dužan da odradi projekat koji traje mjesec i po – dva i nakon toga je slobodan. Samim tim je i organizacija drugačija, što znači da se u tom trenutku izvodi pet do deset predstava istog naslova i to je to za tu sezonu. Dok kod nas, ako je pripremljena neka nova predstava odigra se premijera i prva repriza i onda se sledećeg mjeseca igra opet i ona ostaje na repertoaru cijelu godinu i to je moguće zato jer još imamo ansamble.

Kakva iskustva nosite sa školovanja i usavršavanja u inostranstvu, ne samo profesionalna, nego i ona lična? Kako je bilo živjeti i školovati se daleko od domovine?

Nakon završetka studija u Beogradu, usavršavala sam se u Beču, Rimu i Njujorku s istaknutim umjetnicima i profesorima. Potom je došao i London, gdje sam praktično radila. Tada sam već bila pri njihovoj operi i meni je to bilo izuzetno iskustvo jer je “Kovent Garden” među top pet operskih kuća u svijetu, gdje dolaze najpoznatiji i najveći operski umjetnici. Ono što je divno jeste što ja kao neki početnik imam mogućnost da učim od takvih ljudi i da uz njih napredujem. Naravno da nisu svi savršeni i da čovek uči neke stvari koje možda i ne želi za sebe, mada uglavnom nisu ljudi tako poznati i uspešni, tako da uglavnom se uče pozitivne i kvalitetne stvari. Praksa je zlata vrijedna, cijelo to moje iskustvo u Londonu je bilo fantastično i tu sam ispekla svoj zanat.

To iskustvo Vam je donijelo i pohvalu od strane britanskog “Independenta”, koji Vas je uvrstio u osam najvećih mladih talenata na svijetu. Šta Vam je takva pohvala zapravo donijela i šta Vam s ove distance to znači?

Ja u tom momentu nisam bila svjesna koliko je to velika i značajna kritika. To je jedan od najcjenjenijih časopisa, a mene je uvrstio među osam najboljih umjetnika. Nisu tu samo pjevači, nego je tu i medija, slikarstvo, balet…, tako da je to stvarno velika čast. To se desilo na početku moje druge godine saradnje sa “Kovent Gardenom” i bila sam u nekoj mašini. To je bio super dan, proslavila sam tu kritiku, a sutradan sam već na to gotovo zaboravila. Međutim, nisu zaboravili drugi i nekako su se na to vraćali, pa je i Mira Adanja-Polak došla u London te napravila jako lijepu emisiju o meni, što je bila prilika i našim ljudima ovdje da me malo bolje upoznaju. Ta priznanja koliko god umjetnik stalno morao da se dokazuje znače mnogo. Svijest o tome da to postoji tjera čovjeka da ide naprijed i daje mu podsticaj, tako i da – kad posustanete – možete lakše da ustanete.

Izvor: Nezavisne / Autor: Nevena Vržina