Teatar fest: “Moje dete”, tvoje, bilo čije…

U okviru jubilarnog, dvadesetog Teatar festa “Petar Kočić” sinoć je u Narodnom pozorištu RS u Banjaluci odigrana predstava “Moje dete” Beogradskog dramskog pozorišta.

Riječ je o višestruko nagrađivanoj predstavi koja je samo kod nas do sada osvojila srca publike i žirija na festivalu mladog glumca “Zaplet” 2016., kao i na festivalima u Zenici i Tuzli.

Autor teksta je Stojan Srdić, a komad je režirala Ana Đorđević.

Ovo djelo uvodi u pozorišnu produkciju nekoliko klјučnih, ali najčešće prećutkivanih socijalno-angažovanih tema: položaj i uslove života Roma u urbanom okruženju, nasilјe u porodici, seksualno zlostavlјanje djece, pubertetsku trudnoću, ali i sistem i zakone koji ustuknu pred birokratijom…

Ova socijalna tragedija, priča je u prvom planu o Romima, ali posjeduje i univerzalne premise o posljedicama neobrazovanja i siromaštva na raspad porodice, moralnih vrijednosti i lјudskosti uopšte. Komad daje gotovo dokumentaristički brutalnu sliku načina  života i opstajanja u začaranom krugu marginalizovane i izopštene grupe, koji je teško razbiti.

U ulozi male Ranke odlično se snašla sjajna Jovana Gavrilović. Njenu majku Mirku igra zaista sjajna Ivana Nikolić, Borkana je odlično oživio Andrej Šepetkovski, a Zule je Vladan Milić. Jelisaveta Orašanin igra četiri lika – socijalnu radnicu, doktorku, policajku i vaspitačicu u sirotištu. Mladen Sovilj odlično je prikazao Miška.

Srdić je o ovoj drami zapisao:

“Dramu ‘Moje dete’ zamislio sam davne 2004. godine, kada sam upoznao djevojčicu koja je tek ušla u trinaestu godinu i koja je u krilu držala šestomjesečnu bebu i nešto joj pjevušila. Upitao sam je čije to dijete tako brižno čuva i na kojem mu to jeziku pjeva. Prvo se malo uplašila, a onda je tiho i ponosno rekla: „Ovo je moje dijete, a pjevam na mom, na ciganskom.“

Dugo sam je posmatrao, a zatim upitao za dozvolu da sjednem pored nje. Nasmiješila se i napravila mi je mjesto na klupi. Ništa je nisam pitao. Dugo sam sjedio i gledao u nju i u bebu, a onda je ona počela svoju priču.

Kao dvanaestogodišnjakinja zatrudnila je sa svojim drugom igrajući se ‘mame i tate’ za Novu godinu. Skoro do pred sam porođaj nije znala da je trudna, a kad je to postalo očigledno, majka ju je dovela u dom za djecu bez roditelјa gdje se porodila. Tu je i ostala, jer joj je majka u međuvremenu umrla. Takođe mi je rekla da je prije toga, kad je imala deset, možda jedanaest godina nasilno oblјubio neki rođak…

Htio sam da zapisujem to što je govorila, ali nije mi dozvolila. Nisam ništa zapisao, ni tada, a ni kasnije, ali sam u sjećanju nosio to mlado lice sa lijepim detetom u krilu. Da sjećanje ne bi izblijedilo, napisao sam ovu dramu”.

Publika je ansambl BDP-a nagradila dugotrajnim aplauzom. Neki od nas su krišom šmrcali, dobar dio publike je plakao skoro od početka pa do kraja predstave. Potresla nas je. Dotakla. Ošamarila nas je. Jer, “Moje dete” može da bude bilo čije dijete.

Izvor: Mondo