Ranko Preradović Deda: Banjaluka je književno klanizovana

Ranko Preradović Deda, iza kojeg je preko 20 knjiga poezije i preko pola vijeka trajanja na ovdašnjoj i inostranoj književnoj sceni, po mnogima je književni bard koji se ne predaje. Pored toga što je prevođen, nagrađivan, zastupljen u antologijama, pisao je za vodeće jugoslovenske listove, ali kao novinar u penziji ne planira da stane. Ove godine osniva novi časopis. To nam je kazao tek što se vratio iz Sremskih Karlovaca.

Tamo je prošle sedmice za “Izabrane pjesme” u četiri toma na “Prolećnim Brankovim danima” primio nagradu “Pečat varoši sremskokarlovačke”, povodom koje je o nagradama, nagrađivanju, književnom životu nekad i sad, kao i o nezaobilaznoj boemiji koja je u stopu pratila pjesnike pričao za “Nezavisne”.

Vaši utisci iz Sremskih Karlovaca?

“Čudesno, ali istinito, tamo su se spojile mnoge stvari… Pedeset godina nagrade, što je tradicija koja je na ovim prostorima prava rijetkost, 50 i koja godina mog književnog rada, 50 godina u književnosti Miloša Kordića (drugi laureat “Pečata”) i 50 godina našeg prijateljstva. Sve se to svilo u priču koju je Nenad Grujičić uspio izvesti na najbolji način – prvo spojivši nas, drugo prijem nagrada je bio zaista nešto veličanstveno.”

O nagradama među piscima često ne vlada pozitivno mišljenje?

“Što se tiče “Pečata varoši sremskokarlovačke” mogu reći da sam tu doživio jednu čistinu. Čini mi se da je čistina, jer ja nisam imao nikakva lobiranja niti mogućnosti za to, i meni je ta nagrada veoma draga. Samo je možda malo tugaljivo kad nagrade dolaze pred kraj života, imate utisak da vas otpisuju. Nema onog žara kao nekad. Kad mlad čovjek dobije nagradu – to je ljepota. Kao što je rekao Kordić, ni ja nisam od ljudi koji je ganjao nagrade, a sticajem okolnosti sam ih dobijao, ali ne na način na koji se inače dobijaju. Tako se ovdje dogodi da nagradu za knjigu godine dobije knjiga koja je ubjedljivo najlošija od nagrađenog autora.”

Princip “ja tebi serdaru, ti meni vojvodo”?

“Upravo tako se dešava u našem Udruženju književnika Republike Srpske. To je nedostojno i van svake pameti.”

Vi ste i dalje član Udruženja?

“Formalno jesam, ali taj spisak se sužava. Kad sam ja bio vršilac dužnosti predsjednika UK RS imao sam spisak koji sam naslijedio od pokojnog Branka Milanovića i koji je brojao 168 članova. Posljednji put kada sam čitao neke spiskove imali su oko 120 pisaca. Dakle, umjesto da se Udruženje širi – ono se smanjuje.”

Prije dvije godine se iščlanila i Tanja Stupar-Trifunović.

“Njen protest je bio sasvim opravdan. Ona je dobila i Evropsku nagradu za književnost i bila u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a njena knjiga nije mogla da “pobijedi” knjige pisaca koji su se uvukli u klanove. Tanji se može prigovoriti da je prgava isto kao što sam i sam, ali joj se ne može prigovoriti za vrijednost i kvalitet. Ona je vrlo vrijedan pisac i ima stvaralački kvalitet.”

Ako nije kvalitet, šta je problem ovdašnje književne scene?

“Banjaluka je književno klanizovana i to je velika šteta. Još je veća šteta pasivnost mladih. Vi ste pasivni, vi treba da “ubijate” i da tarete, ali tragedija uvijek tragediju prati. Vi danas nemate prostora gdje da se pokažete. Ako vam neko da mrvu, to ste vi. Hoću da kažem sve je otišlo kvragu, zato ja razumno govorim i ne pretjerujem. Ne zamjerim ni mladima jer borba je za život. Strašna je priča, ali čudo je da danas pisci uopšte postoje. Ono što je ovdje u igri je urnisanje dobrih pisaca. Pisci pisce degradiraju, što je za nevjerovati. Ta podjela ne ide po književnoj srodnosti i ona je potpuno nejasna.”

Nekim pjesnicima se ovdje zamjeralo čak i na boemiji?

“Književna boemija je bila izuzetna. Tu boemiju su samo zlobnici smatrali alkoholizmom. Pilo se, naravno, ali niko nije pobijao niti je mogao pobiti Miku Antića, Branu Petrovića, Milisava Krsmanovića, Ambru Maroševića, Milana Nenadića… Dug je spisak takvih pjesnika. Možemo pričati o njima šta hoćemo, ali to su sjajni pjesnici, to su Himelaji. Ta boemija je postojala i u Banjaluci, ali se ovdje svodilo sve na priču “pusti njega, on je alkoholičar”. Ta podjela je zakačila i Đuru Damjanovića. Istinita je ona priča koju mi je ispričao Žile (profesor Miodrag Živanović)… Kada je Đuro Damjanović izlazio iz Pedagoške akademije sreo je Ranka Risojevića koji je upravo ulazio. Đuro je bio u kabinetu kod profesora Turjačanina i nakon što se pozdravio s kolegom, veli: “Ranko, stani malo”. On stade, zabezeknu se, ovaj je već bio popio dvije-tri, a jutro, osam sati. Kaže mu: “Ovaj grad ima veliku štetu”. Na Rankovo pitanje koju štetu, Đuro je odgovorio: “Ti mnogo pišeš, a ja mnogo pijem”.

Zbog takvih stvari su Đuru poništavali još za života?

“Tada su mogli, ali sada ne mogu. Đuro ih svako jutro udara šakom u bradu, jer boljeg od njega ovdje nema.”

Predviđanje raspada Jugoslavije

Ove godine obnavljate list “Sutra”?

“List “Sutra” je jedna od banjalučkih činjenica koje bi trebalo da su za istoriju, ali ovdje istoriju pišu neke druge pameti. Sedamdesetih godina, poslije zemljotresa, kao i svi normalni mladi ljudi, a mi smo tada bili relativno mladi, imali smo jedan bunt. Grupa nas je bila krenula s listom “Sutra”.

Bili smo malo snalažljiviji i u to smo uključili Opštinski komitet Saveza socijalističke omladine i tadašnji “Glas”. Tako je ta sprega mogla uroditi plodom, međutim već u četvrtom broju smo pali kada smo na naslovnici nacrtali Jugoslaviju sa tačkicama koje su neki protumačili kao cijepanje države. Ispalo je da smo predvidjeli raspad države. Stvorila se bila gungula zbog toga, ali Komitet i “Glas” su uspješno zataškali tu priču. Ostalo je na tome da prestanemo izlaziti. Ove godine ćemo krenuti ispočetka. Biće to list kao što je bio – za književnost i društvena pitanja, a izdavač će biti književna zajednica “Vasa Pelagić”, koja ove godine obilježava dvije decenije postojanja.”

Izvor: Nezavisne