Sandra Ljubojević: Treba da se borimo kvalitetom

“Čini mi se da je najpopularniji prizeman humor, ali opet mi glumci ne treba da se bavimo tim, nego da se borimo kvalitetom. Ako uradimo kvalitetnu predstavu, ona će naći put do publike”.

Glumica Narodnog pozorišta RS, Sandra Ljubojević ostvarila je brojne zapažene uloge u Narodnom pozorištu RS, a pamtimo je po ulogama „Lutkine kuće – Nore“, „Mrešćenje šarana“, “Balon od kamena” kao i po ulozi u filmu „Top je bio vreo“. Sandra je za MONDO pričala o glumi, pozorištu, društvu, zakonu…

Posljednja zapažena uloga mlade banjalučke glumice je uloga Lilike u istoimenoj monodrami Dragoslava Mihailovića.

Lilika je monodrama koja govori o nasilju nas djecom. Može li pozorište probuditi svijest ljudi o ovom sve učestalijem problemu?

Vjerujemo da može, a teško da će pozorište nešto promijeniti iz korijena. Ako jedan čovjek iz sale izađe dirnut i zapita se, nama je to uspjeh. Pozorište je oduvijek bilo društveno angažovano i ne treba da ćutimo ni o čemu.

Ko je, u stvari, Lilika?

Lilika je desetogodišnja djevojčica koja je izložena nebrizi i torturi svojih roditelja, odnosno majke i očuha, komšija i ostalih. Djevojčica koja je prepuštena sama sebi i to je tragedija, ali Mihailović je to toliko dobro napisao, vrlo specifično, da se kroz tu predstavu smjenjuju i suze i smijeh, i ljudi ne mogu ostati ravnodušni. Meni je to najveće zadovoljstvo, da se poigravam s tim.

Ja sam Liliku radila još na drugoj godini glume, kada smo radili lik i nekako sam joj ostala dužna. Nekako sam je osjetila još tada i imala sam potrebu da progovorim o tome. Dragoslav Mihailović je jedan od najvećih živih pisaca i suvišne su riječi hvale o njemu.

Koliko je teško igrati monodramu?

Nije jednostavno. Vlado Đorđević (reditelj) koji mi je pomagao u tome bio je sve vrijeme tu, ali kad je došla premijera tad sam shvatila da sam stvarno sama i da nema nikoga. Partner u predstavi je stvarno velika podrška, svi smo mi učeni da se oslanjamo na partnere i to je najnormalnije. Uprkos tome, bila sam jako sigurna u to što smo uradili, a jedino sam se bojala šta ću ako zaboravim tekst. Bez obzira, znala sam u čemu sam i da sigurno neću stati.

Za Liliku si osvojila i nagradu. Šta je tebi kao glumcu najvažnije?

Meni je najvažnija publika i ono što me najviše boli, u pogledu Lilike, pošto smo to radili preko Udruženja dramskih umjetnosti, jeste to da ta predstava nije dovoljno posjećena koliko bi trebalo da bude. I bez obzira što ja tu igram, možda zvuči neskromno, ali ja sam svjesna svog rezultata – da ja sa 32 godine uvjerljivo igram djevojčicu od 10 godina i da iz sale niko ne izađe ravnodušan. Čudno mi je kako je publika danas postala obuzeta komercijalnim stvarima i ružnim i lijepim, i kvalitetnim i nekvalitetnim. Mislim da danas, kad se ljudima kaže monodrama oni pomisle – to je nešto dosadno. Pritom imala sam slučaj gdje su djevojčice koje ne vole ići u pozorište gledale moju predstavu u Domu omladine, pa su došle ponovo. To je ono što je najvažnije, da su pune sale, kako na mojoj monodrami tako i na drugim predstavama. Za Liliku sam dobila nagradu Zlatni ris za najbolji utisak od 12 zemalja koje su učestvovale i to mi mnogo znači i imponuje. Iako su vremena loša i nagrade zbog nepravde često nisu pravo mjerilo, ja sam u svoje sigurna.

Koliko uloge koje si igrala ostavljaju trag na tebi?

Sigurno da me mijenjaju, glumci imaju više ožiljaka na duši od ljudi koji se bave drugim poslom, baš zbog toga što toliko ulaze u svoje likove. Iza svih svojim uloga stojim i iz svake sam dosta naučila, zbog određene teme kojom se bavi. “Lutkina kuća- Nora” je sigurno jedna od njih, gdje sam dublje prozrela u odnos između muškarca i žene, i sigurno shvatila neke stvari koje jedna žena ne treba da radi ili muškarac, “Balon od kamena” je predstava kojom smo toliko svi bili srećni i zadovoljni i sa njom smo osvojili i mnoge nagrade, “Radnička hronika”, kao predstava je bila vrlo specifična i bilo je prvi put da sam igrala u nekoj vrsti dokumentarnog teatra, “Mala Slobodanka”, uloga Irine iz “Tri sestre”. To su uloge koje svaki glumac priželjkuje. Igrala sam dosta te klasike, a svaki klasik je za glumca jako značajan.

Glumila si i na filmu, šta je teže film ili pozorište?

Gluma je jedna istina, bitno je samo prilagoditi se žanru i na osnovu toga naći sredstva. Jer mjera je stvarno bitna u svemu, ako je kamera oko koje nas gleda, logično je da tu svoju mjeru baziramo na kameri. Nisam pristalica razdvajanja glume, i u pozorištu gluma treba da bude istinita. E sad, postoje neki žanrovi koji nisu zastupljeni na filmu i gdje se radi o različitom pretjerivanju. Samo treba dobro prihvatiti okolonosti i radnju i “gađati” to oko koje nas posmatra.

Da li je teško biti glumac u BiH? Sa kojim izazovima se svakodnevno suočavate?

Stanje u kulturi je grozno, sve je gore. U ovoj zemlji svi se bore za svoj nacionalni identitet, svi se bore za svoj narod, a svi rade to sa negativne strane. Njegovati svoj jezik i kulturu svog naroda treba isključivo kroz kulturu, a pozorište je umjetnost koja objedinjuje nekoliko umjetnosti i mislim da smo stvarno nepoštovani, koliko bi trebali da jesmo, od strane vlasti i ne vidim neko rješenje i promjenu.

Ugasio se Kratkofil, Anima fest, a najavljeno je i gašenje Dukatfesta. Kuda ide kultura Banjaluke?

Strašno je, i sve je gore, imali smo nekad i Banjalučke ljetne igre. Uopšte gasiti nešto što skuplja ljude koji su iskreni i srećni u tome je abnormalno. Mislim da je to sve rana i da ostavlja kraste i ožiljke u ovom gradu, ali ono što meni smeta, jeste toliko komentara i vapaja za Kratkofilom i za Animafestom od ljudi koji ne doprinose na pravi način razvoju kulture. U redu, ugasio se Kratkofil, Animafest, ali šta ja kao posjetilac Kratkofila mogu da uradim – mogu da odem u pozorište na neku drugu predstavu. Ti ljudi ne idu u pozorište. To mi jako smeta, mislim da svi kulturni radnici, pod tim mislim i na muzičare i slikare ne podržavaju jedni druge. Ja znam da su glumci bili na sve i jednom koncertu i Rok simfonije i operete Orfej u podzemlju, ja te muzičare ne vidim u pozorištu, rijetko kog slikara vidim u pozorištu i to mi stvara još veću gorčinu.

Živimo u vremenu rijaliti programa, djeca gledaju rijalitije umjesto da idu u pozorište. Koja nam je alternativa i kako se izboriti protiv toga?

Sve ide iz kuće, a zatim i iz škole i sve je krivica roditelja, i pozitivna i negativna. Jednostavno, ja nemam odgovor na pitanje kad smo mi kao narod na ovim prostorima postali toliki voajeri da želimo da vidimo tuđu intimu na najgori mogući način i meni je stvarno teško da odredim kako privući publiku. Mi u Banjaluci imamo nekih 5000 ljudi koji se vrte i kruže po pozorištu, a kako širu masu privući? Čini mi se da je najpopularniji prizeman humor, ali opet mislim da je svaka predstava sebi najbolja reklama. Mi glumci ne treba da se bavimo nečim što je prizeman i vulgaran humor tipa Kursadžija, nego da se borimo kvalitetom. Ako uradimo kvalitetnu predstavu ona će naći put do publike.

Nedavno je usvojen i Nacrt zakona o pozorištu. Koje je tvoje mišljenje o tom zakonu?

Imali smo onaj klip gdje poslanici govore o kulturi, i u redu  – neka oni ne idu u pozorište i ne treba da dolaze. Ipak, oni odlučuju o našim sudbinama. Mene samo interesuje otkud tim ljudima pakost usmjerena ka glumcima? Gdje se to javilo, jer ja bih razumjela da smo mi neki silni bogataši i da imamo toliko mogućnosti da zarađujemo. Danas u RS ima toliko ljudi koji zarađuju na nekoliko mjesta i koji uredno od države dobijaju plate na četiri, pet ili šest radnih mjesta, dok su drugi na birou. Kod nas to apsolutno nije slučaj, a mi smo u mogućnosti da možda jednom, dva ili tri puta u toku pola godine, zaradimo nešto sa strane, ali poštenim radom, da gostujemo negdje, da radimo u drugim pozorištima. Najviše je besmisleno to da mi treba da budemo moderni robovi pakosti nekog iz Ministarstva, da jednostavno moramo da tražimo pismeno odobrenje kao ispričnicu u školi. Na javnim raspravama su se pojavili ljudi koji su pokazali veliku zlobu i netrpeljivost prema glumcima na kojima zarađuju i koji su stubovi pozorišta. Sigurna sam da ne može neko dođi i reći Nebojši Glogovcu – e slušaj, ti ne možeš da snimaš ni jedan film nego traži odobrenje. Pozorište treba da bude sretno da glumci što više rade i napreduju. Tu je riječ o neobrazovanim, nekompetenim ljudima koji su na tim mjestima i žele da učvrste svoje nestabilne i nesigurne pozicije.

Na čemu trenutno radiš i kad možemo očekivati novu predstavu?

Igram redovne predstave, a trudiću se da sa Lilikom odem na određene festivale monodrame. Na jesen treba da igram u novoj predstavi u režiji Nikole Pejakovića po tekstu Jasmine Reza – Bog masakra. To je odličan tekst i mislim da će biti dobra ekipa, uvijek se radujem saradnji sa Koljom.

Sandrini počeci

“Pri završetku osnovne škole znam da sam drugaricama, u razgovoru o tome ko će šta biti, rekla da ću biti glumica. To nije bilo povezano sa glamurom, nego sa istinskom željom i sa istinskom potrebom da to budem. Vjerujem da se svi rađamo sa određenim talentima i da umjetnosti nisu samo ono što mi danas nazivamo umjetnošću. I frizer je umjetnik, stolar je umjetnik bitno je samo da neko ima sreću da to prepozna u sebi i da ima mogućnosti time da se bavi”.

Izvor: Mondo / Foto: Vedran Ševčuk