Znanje bez knjiga

Iako smo u eri savremenih sredstava komunikacije, kada se i znanje prenosi i čuva pomoću raznih tehnoloških sredstava, u digitalnom obliku, knjiga kao izvor znanja, duševnog odmora i prosvjećenja još uvijek pronalazi svoj put do čitalaca. Još uvijek je udžbenik u obliku štampane, opipljive knjige najjeftiniji i nekima jedini dostupan oblik znanja.

Narodna i univerzitetska biblioteka Republke Srpske

Uprkos pritisku masmedija, biblioteka kao jedna od kapitalnih ustanova grada, pa i države, trebalo bi da je ta koja se stara o ukusu publike, a ne obrnuto, te bi takođe trebalo da čuva pisanu baštinu jednog grada, da ujedno bude spomenik i rasadnik kulture.

Da li Banjaluka kao univerzitetski grad, a shodno tome i grad koji bi trebao da ima i biblioteku dostojnu tog naziva, zaista posjeduje takvu ustanovu? Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske postoji dugi niz godina i kao takva glavni je oslonac kako onima koji vole lijepu pisanu riječ, tako i studentima, međutim već neko vrijeme mogu se čuti pritužbe na broj određenih naslova, pogotovo stručne literature.

Biblioteka je samo jedna karika u lancu do sticanja određenog nivoa znanja, jedna koja bi trebala svima obezbijediti, bez obzira na društveni stalež, pristup viševjekovnoj tradiciji znanja. Pored, Gradske biblioteke i njenih područnih odjeljenja u Obilićevu, Boriku i Starčevici, biblioteke u Banjaluci imaju pojedini fakulteti, te osnovne i srednje škole.

Pojedini ugledni poznavaoci jezika i njegove kulture, gostujući u raznim kulturno orijentisanim TV emisijama, dosta se kritički obrušavaju na nivo pismenosti i kulturnog izražavanja savremene populacije, naglašavajući kako su jezik i pismo temelji nacionalnog identiteta i kako ih treba čuvati. S druge strane, oni koji bi, uprkos materijalnoj nemoći trebali da sačuvaju dostojanstvo institucije kulture, a ujedno usmjeravaju mladost u pravom smjeru dajući kvalitetan primjer – peru ruke od svega.

“Nebrojeno puta mi se desilo da u Gradskoj biblioteci tražim neki od klasika srpske ili svjetske književnosti, i da mi kažu da ima, ali samo jedan primjerak, koji je trenutno u posudbi. Isti je slučaj sa bibliotekom na fakultetu, gdje, npr. jedna istorija književnosti dođe na petsto studenata, a još češće da knjige koja mi je navedena u obaveznoj literaturi, uopšte nema”, izjavila je M. D, studentica srpskog jezika i književnosti.

U Gradskoj biblioteci ovaj problem ne smatraju svojom odgovornošću.

“Mi se trudimo da imamo sve što izlazi. Nismo školska biblioteka. To što oni nemaju knjige je njihova stvar, mi smo Gradska biblioteka. Što se tiče beletristike, ona ne dolazi tako brzim tempom kako izlazi, ali obavezno stigne jedan primjerak novog naslova”, objasnila je Orijana Vuković, PR za odnose sa javnošću NUB Republike Srpske.

Na pitanje da li postoji saradnja sa profesorima sa fakulteta, Vuković je odgovorila sljedeće:

“To su izuzetni slučajevi. Najbolje saradnju imamo sa Medicinskim fakultetom, a za njih imamo i najviše literature; prisluškujemo škole, i ono što oni kažu, dajemo kao prijedlog za nabavku.”

Banjalučki Filološki fakultet, već više od decenije obrazuje profesore srpskog jezika i književnosti – dakle, još jedna ustanova koja bi trebala biti autoritet i stub odgovornosti znanju i kulturi, ima zajedničku biblioteku sa Filozofskim fakultetom. Broj neophodne literature je mizeran, a i ono što ima, zastarjelo je.

“Nema ni novih ni sistematskih nabavki knjiga, jer nema para; niko nije zvanično zadužen, a ni odgovoran. Čak se ni na sajmove knjiga ne ide organizovano… Što se tiče Filološkog fakulteta, mi već dvije godine radimo na projektu izgradnje naše biblioteke, sa kulturnim centrom, i stvari, kao što pretpostavljate, ne idu baš najbolje. Istovremeno, mi stalno nabavljamo, (putem donacija ili pak kupovinom) nove knjige (i stručna izdanja i beletristiku), ali ih zbog nedostatka prostora ne možemo ponuditi studentima i akademskoj javnosti. Upravo sada radimo na otkupu jedne velike biblioteke (5.000 naslova), i nadamo se da ćemo taj posao sretno završiti, a ako ne uspije, odgovor je, već slutite, ‘nema para'…”, rekao je Mladenko Sadžak, dekan Filološkog fakulteta u Banjaluci.

Zar ne bi  bilo pametnije rješenje, da se postojeća novčana sredstva, ma kolika bila, utroše u nabavku najosnovnijeg, najpotrebnijeg, jer ako se već govori o identitetu i pismenosti nacije, logično je krenuti od obrazovnih ustanova. Biće, izgleda, da je maštovitost i lucidnost isparila i iz uvaženih akademika i profesora, (podsjetimo se, mi imamo i Akademiju nauka i umjetnosti, za čiji rad se ne čuje) pa je donja granica, i apsolutno, nepokolebljivo, opravdanje za sve -“nema para”.

Nemaju svi jednaka prava na obrazovanje, pa čak i na “uvaženim” državim fakultetima, jer knjiga nema, i ma kako to utopijski zvučalo, one su ipak, temelj svega. U našim bibliotekama ima od po svega po jedan  “kolekcionarski primjerak”(čini se da funkcionišu po principu filatelije), a do tog primjerka dolaze oni srećni, pomoću neke tajanstvene lutrije. Vi ostali, i ako imate glad za znanjem, a nedostaje vam ulizivačke mudrosti – niste na pravom putu. Ako mislite da to nema veze jedno sa drugim – ima, itekako ima!