Život banjalučkih homoseksualaca II

Objavljeno: 11. 2. 2012

U prvom dijelu smo govorili na temu položaja homoseksualne populacije u našem gradu i pokušali smo da na jedan, krajnje jednostavan i nadamo se, objektivan način odgovorimo na neka pitanja vezana za ovu tematiku. Biti gej u Banjaluci svakako nije lako, ali pitanje odbacivanja i protivljenja nikako da nađe svoj pravi odgovor. Da li je zaista toliko teško biti drugačiji u zemlji u kojoj su do juče bjesnili ratovi, nemaština i opšta kulturna i ljudska kriza, ili je isticanje stvari kao što je seksualna orijentacija potpuno deplasirano i nepotrebno? U drugom dijelu bavićemo se nekim psihološkim i sociološkim momentima coming out-a.

Četrdesetjednogodišnji Banjalučanin govori o tome kako je živjeti dvostruki život, sta se promijenilo u njegovom životu otkad je supruzi otkrio da je gej i kakav je njegov život danas nakon tog priznanja. 

Foto: Ilustracija

Moj coming out bio veoma dramatičan zato što sam oženjen čovjek i imam dvoje djece. Desilo se to već prije 3 godine na odmoru u Hrvatskoj.

Ja sam bio seksualno aktivan već sa 12 godina. Danas mi je 41. Do 16 godine intenzivno sam imao odnos sa dva drugara sa kojima sam se igrao. U početku je to bila pubertetska igra i upoznavanje, a poslije se to pretvorilo u redovan seksualni kontakt. Odlaskom u Banjaluku u školu pa potom na studije, pokušao sam da pobjegnem od moje gej prirode. Tada sam vjerovao da je to moguće. Pošto dobro izgledam, uvijek sam bio predmet interesovanja djevojaka. Studije DIF-a ponovo su me bacili u želju da imam kontakte sa mojim vršnjacima. Iako sam imao vezu sa devojkom, na jednom logorovanju na Kozari doživio sam divne trenutke sa momkom, koji je takođe studirao DIF i koji mi je postao partner na duže vrijeme.

Međutim, nakon završetka fakulteta želio sam da osnujem porodicu misleći da ću pobjeći od svoje gej prirode. Oženio sam divnu ženu. Lijepu, inteligentnu i dobili smo dvoje divne djece. Veoma mi je nedostajao gej kontakt, ali sam nekako izlazio na kraj sa time. Želio sam sačuvati brak.

Uprkos tome, prije 7 godina upoznao sam čovjeka koji je svojom upornošću uspio da me osvoji. Bili smo u vezi godinu dana. Mislio sam da ću vječno moći tako funkcionisati pošto je i on bio oženjen čovjek.

Ali tada sam sreo Njega. Njega koji je postao fatalan za mene. Momka mlađeg od mene. Zgodnog, dobrog, divnog čovjeka. Ljubav koja nas je obuzela uništila je sav razum u meni i u njemu. Ja sam postao užasno rastrzan; karijera, posao, porodica – sve je počelo da se ruši. Za mene je postojao samo on. Naša ljubav je postala platonska, neopisiva i nestvarna. Seks izuzetan. Jednom rječju, i on i ja našli smo ono za čim smo cijeli život čeznuli. Moja porodica uvidjela je da se sa mnom nešto dešava. Do tada, uspješan čovjek počeo je da zapostavlja sve, i porodicu i posao. Na sve načine počeo sam da kupujem mir u kući. Supruga je počela da sumnja da imam ljubavnicu. Počele su maratonske svađe uz strašno iscrpljivanje.

Kada sam otišao na more u Hrvatsku sa porodicom, i moj dečko je, takođe, sa njegovim starim gey prijateljem. Za mene je nastao pakao. Ljubomora me je izjedala i situacija je postala nepodnošljiva kako za moju ženu tako i za mene. Jedne večeri sam joj rekao. “Ja sam gej i volim jednog čovjeka”.

Rekao sam joj da je moja ličnost podijeljena. Da sam pola muško, pola žensko. Da moja muška polovina pripada njoj a ženska njemu.

Od tada je prošlo 3 godine. Moj dečko i ja smo i dalje zajedno. Još uvjek sam u braku. On je postao dio naše porodice. Moja žena ima nevjerovatnu pažnju dvojice dobrostojećih muškaraca. Od onda kroz naš krevet prošli su i mnogi momci. Pošto smo kao par izuzetno atraktivni, promuskuitetnost je postao dio našeg života. Ali naša ljubav je jaka i luda do obožavanja. Supruzi sam kupio stan i finanijski je obezbijedio. Ona ima mogućnost da me napusti kada to poželi. Ali još je sa mnom. Rekla mi je da joj tada nisam rekao naš brak već dugo ne bi postojao. Djeca ne znaju ništa o tome. Nadam se da će odrasti u normalnoj porodici. Nas dvojica se ipak nadamo našoj zajedničkoj budućnosti. Izgradili smo jaku vezu. Odoljeli mnogim iskušenjima. Prošli smo Golgotu, ljubomoru, pokušaj samoubistva, užas. Ali još smo tu. Šta da kažem. Nema tu recepta za sreću. U suštini svi smo nesretni i živimo za te male trenutke sreće i nježnosti.

Biti gej u Srpskoj, zemlji koja već godinama teškom mukom prolazi kroz katarzu koja mora donijeti poboljšanje u svakom segmentu življenja, nije nimalo lako. Kod nas nije lako biti drugačiji i to je generalno problem malih zatvorenih sredina, gde je najvažnije i najpoželjnije ne izdvajati se. Oko 90% homoseksualaca krije svoju seksualnu orijentaciju, a jedan od najvažnijih razloga tome je upravo – strah. Strah od osude i odbacivanja okoline i najbližih. Iz toga, vjerovatno, proizilazi i nemogućnost da se na pravi način, ljudima pojasni i približi pojava homoseksualnosti na način koji je oslobođen od predrasuda. Uvijek će biti jedan veliki dio ljudi koji homoseksualnost smatra bolesnim i lošim po društvo i to ne samo kod nas, već svuda. U svakom društvu postoje individue ili skupine koje daju sebi za pravo da sude. To je ono što je suštinski loše – osuda. Bili gej ili hetero, prostitutka ili kaluđerica, lopov ili humanista – niko i ništa vam ne može dati pravo da drugome sudite.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Međunarodno priznati IT kursevi