Život banjalučkih homoseksualaca

Objavljeno: 10. 2. 2012

Pitanje drugačije seksualne orijentacije u našoj zemlji je još uvijek velika tabu tema o kojoj se nerado govori. Homoseksualnost je nešto što naša sredina veoma često osuđuje i odbacuje. Sa druge strane, konstantno se govori o vladavini “gej lobija” svuda u svijetu, raznim elitističkim udruženjima homoseksualne populacije, te njihovom sve jačem i izraženijem uticaju u svim sferama života. Najčešće ćemo čuti da homoseksualci neprikosnoveno vladaju modnom industrijom i šou biznisom, ali sve više i kulturom i politikom. Kontradiktornost i svakako kontroverznost koju sa sobom nosi činjenica da je neko “gej”, navela nas je da istražimo pravu istinu u vezi sa nekim pitanjima, istinama i zabludama koje ljudi obično vezuju za pojave kakva je – homoseksualnost. Ljudi koji su pristali na razgovor potpuno su različiti u svakom smislu, koje povezuje jedna ista stvar – emotivna i seksualna privlačnost ka istom polu.

Ovaj dvadesetogodišnji mladić iz Banjaluke za sebe kaže da je oduvijek bio potpuno iskren i otvoren prema svojoj najbližoj okolini kada je u pitanju njegovo seksualno opredjeljenje. Kao gej, on nikako ne smatra da je odbačen ili ugrožen ili da ga ljudi zbog toga manje cijene, a svi oni do kojih mu je stalo, apsolutno ga podržavaju i doživljavaju kao potpuno normalnu osobu. Ipak, on ne smatra da je naša sredina dovoljno osviještena po pitanju prihvatanja i integrisanja homoseksualaca u društvo.

Kada si postao svjestan svoje homoseksualnosti?

– Ovo je pitanje na koje većina gej ljudi nema jasan odgovor. Neki će reći da su gej otkad znaju za sebe, drugi da su to stekli vremenom, treći uopšte nikada neće ni postati svjesni. Ja sam gej otkad znam za sebe, a još u osnovnoj školi sam shvatio da me ne zanimaju stvari koje su tada zanimale ostale vršnjake.

Da li je tvoje seksualno opredjeljenje javno ili ga kriješ?

– Većina ljudi u Banjaluci krije svoje seksualno opredjeljenje iz razloga što smatraju da bi ih okolina osudila, gledala drugačije ili prekinula kontakt sa njima. Mogu slobodno da kažem da je moje opredjeljenje nešto između ponuđenih opcija – javno je tamo gdje treba, jer otići sa drugom gej osobom u kafić je javni događaj, a sve ostalo je stvar odluke. Ili ćeš obavijestiti okolinu, ili ćeš, kao ja, obavijestiti samo drage ljude i one za koje znaš da će te razumjeti, podržati i biti uz tebe.

Da li je velika hrabrost priznati sebi da si homoseksualac?

– Mislim da je velika stvar priznati da si “drugačiji” u našoj državi, pogotovo da si nešto što se ne smatra normalnim u sredini u kojoj živimo, što je osporavano, neprihvatljivo. Ja sam sebi priznao da sam gej i mnogo mi je lakše, jer znam ko sam, šta sam, postao sam svjestan sebe i izgradio svoj identitet.

Da li su i u kojoj mjeri homoseksualci promiskuitetni?

– Ne bih da generalizujem stvari, ali mislim da su promiskuitetni isto onoliko koliko i strejt svijet. Rekao bih, čak i za nijansu manje. Gej ljude prati loš glas da su promiskuitetni ali niko ne pominje da postoje i gej veze koje traju godinama, mjesecima, da postoje i emocije i da nije sve samo strast i seks. Činjenica je da je kod nas još uvijek nemoguć homoseksualni brak, pa se zato gej ljudima pripisuje da su promiskutetni iz tog razloga što su “slobodni” u smislu da ih nista ne vezuje za partnera, osim ako oni to ne žele.

Da li je i u kojoj mjeri homofobija zastupljena u sredini u kojoj živiš?

– Homofobije ima svugdje, mada mislim da je izraženija u manjim sredinama zbog mentaliteta, tradicije, drugačijeg načina življenja. Kada se u nekom manjem mjestu pojavi čovjek koji svojim oblačenjem, ponašanjem ili izgledom odaje utisak da je gej, okolina ga odmah etiketira.

Da li postoji neko kome nikada ne bi mogao priznati da si gej?

 – Roditeljima, bratu i sestri.

Gej parada kod nas…

– Gej parada je apsolutno nepotrebna. Kao razloge za to bih naveo sredinu, mentalitet, tradiciju, ratove i krize koji su iza nas i dr. Mislim da treba još mnogo stvari riješiti u ovoj zemlji dok dođemo do momenta kada je ok organizovati gej parade.

Postoji li gej zajednica u Banjaluci i koje su njene razmjere?

– Gej scena u Banjaluci itekako postoji i čine je ljudi različitih zanimanja, profila, godišta i sl. Da ste pitali postoji li “lobi”, i na to bih vam dao potvrdan odgovor. Gej ljudi su isti kao i ostali – plaćaju porez, sjede u kafićima, kreću se… Gej scena kod nas je nešto što postoji godinama. Ljudi se upoznaju, povezuju, pomažu jedni drugima i mislim da to nikako nije na štetu strejt populacije.

Šta misliš o gej brakovima?

– Gej brakove podržavam iz mnogo razloga. Smatram da je stvar izbora sa kim ćemo dijeliti krevet, kuću, nasljedstvo, penziju… To je uglavnom bitno zbog nekih pravnih stvari, jer zašto da neko ne ostvari neko svoje građansko pravo samo zato što je homoseksualac? Taj čovjek plaća državi porez isto kao i svi strejt ljudi.

Sagovornica koja je bila tako ljubazna da svoju iskrenost o seksualnoj orijentaciji podijeli sa nama iz ženskog ugla je dvadesetosmogodišnja djevojka koja živi i radi u Banjaluci i koja kaže da je presrećna jer je u stabilnoj lezbejskoj vezi već 2 godine. Koje su to zablude koje društvo ima o ženskoj homoseksualnoj populaciji, koliki je stepen diskriminacije i kako sve to generalno izgleda kada postoji ljubav i seksualna privlačnost između dvije žene, saznajemo zahvaljujući ovoj mladoj dami.

Kada si i kako postala svjesna svoje seksualnosti?

– Svijest da sam drugačija od ostalih postojala od kad i ja postojim. Prvobitno se ogledala u nekim običnim stvarima kao što je oblačenje, ukus, a kasnije u razmišljanju. Muškarcima sam se uvijek dopadala i veoma često ih mijenjala pokušavajući da pronađem sebe u strejt vezama. Takođe, nikada nisam imala onu vrstu bliskosti koje djevojke tokom druženja ostvare dok jedna drugoj ne ukradu momka… Kada god sam dolazila do te intime druženja, presvlačenja jedna ispred druge i svega sličnog, mene prosto nije bilo – nestajala sam. To me je pokrenulo na razmišljanje. Sve dok mi se nije toliko dopala jedna djevojka da sam bila spremna na više od druženja. Tada sam bila četvrti razred srednje škole.

Da li je tvoje seksualno opredjeljenje javno ili ga kriješ?

– Ljudi kojima sam okružena znaju za mene jer je i većina njih gej. Prijateljice iz djetinjstva znaju za moje opredjeljenje, dok ne bih željela niti slučajno da sebe otkrijem na poslu. Mislim da ljudi koji su u bilo kakvoj vezi sa gej ljudima, mogu prepoznati nešto specifično, što mi se i dogodilo na poslu kada sam bila tema provokacije koleginice. Ne znam šta mi je više zasmetalo – da li to što je ona prepoznala to L u meni ili što je pokušala da izazove moju reakciju na koju nema prava, jer je to moja privatnost. Takođe smatram da bi roditelji trebali da budu upoznati sa seksualnim opredeljenjem svoje djece, iako moji to nisu. Roditelji sami po sebi žive u ambicijama da im djeca ostvare brak i porodicu. Sve drugo njima nije moguće i neprihvatljivo je, tako da ne želim da to čuju od mene. U slučaju da se postavi to pitanje, dobiće negativan odgovor. Znači moje seksualno opredjeljenje je javno za ljude iz mog najbližeg okruženja, a tajno za kolege, roditelje, rodbinu bližu i dalju.

Da li si ikada bila ili poželjela da imaš vezu sa osobom muškog pola?

– Bila sam u dužim ili kraćim vezama sa momcima. Može se reći da sam u tom periodu svog života bila promiskuitetna, viđajući se sa momcima, jer sam zapravo tražila sebe. U početku sam želela da imam momka i ne mučim sebe i druge. Sada to više ne želim.

Da li ti smetaju pogrdni nazivi tipa “lezbača”, “lezba” i sl. i koji izraz se tebi čini najprikladnijim?

– Smetaju mi, iako same lezbejke koriste ove nazive u razgovorima među sobom. Ako ih već neko koristi, ne želim da mene naziva tako. “Lezbejka”, “lesbian” ili “lez” je sasvim dovoljno i dostojanstveno. Ja recimo, gej momka ne zovem “peder” jer tu riječ koristim prvenstveno kao karakternu osobinu, bez obzira što mnogi gej momci sami sebe tako nazivaju.

Koliko je ženska gej populacija promiskuitetna?

– Veoma mali broj lezbejki je promiskuitetan, a i sam ženski promiskuitet se rijetko kada svede na seks. Uglavnom je to neko “muvanje”, “vatanje” i ništa više od toga. Jednostavno su žene malo teže i tvrđe u tome.

Da li postoji osoba kojoj nikada ne bi mogla priznati svoje seksualno opredjeljenje?

– Svom ocu. To jednostavno ne bih mogla da prevalim preko jezika i izgovorim. Za njega to nikada neće biti istina izrečena sa moje strane.

Obično je strejt muškarcima izuzetno interesantna i privlačna pomisao na dvije žene u seksualnom činu, dok im je obrnuta situacija potpuno užasavajuća. Kako to objašnjavaš?

– Iskreno rečeno, vođenje ljubavi između dvije žene je “dosadno” za gledanje jer je puno emocija. Kada ovo kažem, mislim na to da muškarci ovdje nemaju šta da vide, osim da osjete tenziju koju razmjenjuju djevojke, te ih to uzbudi. A dva muškarca ne vole da gledaju obično iz straha.

Kakvo je tvoje mišljenje o lezbejskim brakovima i usvajanju dece?

– Podržavam lezbejske brakove i usvajanje dece. Postoje uspješni lez brakovi koji rade na tome da imaju svoju djecu, tj. da jedna od partnerki (ili čak obje) rode. Prioritet dajem rađanju jer je to biološki prirodan proces. Ukoliko to žene ne žele, opcija je usvajanje koje samo po sebi ne može da škodi jer toliko ima djece koje treba zbrinuti. Dakle, ako žene u zajednici imaju svijest o njegovanju djece, neće nikome škoditi, bilo da je to rađanje ili usvajanje.

Da li si ikada poželjela da si drugačijeg seksualnog opredjeljenja?

– Ranije, u prvoj vezi kada je sve ovo bilo novo i nepoznato za mene, poželela sam da budem kao ostali. Danas, kada vidim koliko promiskuiteta postoji upravo u strejt svijetu, presrećna sam što sam u monogamnoj vezi već 2 godine i to sa djevojkom. Ne žalim ni malo i ponosna sam.

Šta bi prvo promijenila u stavu prema gej populaciji generalno, ne samo kod nas, nego i u svijetu i šta bi poručila za kraj ovog razgovora?

– Porodice, roditelji i najbliži treba da nauče da prihvate seksualno opredjeljenje svoje djece. Time mogu spriječiti neke loše stvari koje se mogu dogoditi. Svakako bih promijenila i netoleranciju strejt ljudi prema gej populaciji. Bitna je jednakost i da se naša ljudskost ne određuje time sa kim delimo postelju. Predodređeni smo da budemo ovakvi kakvi jesmo i zbog toga nas ne treba kazniti. Postoje mnogo gore stvari kojima se treba baviti kao što su gladna djeca, karcinom, HIV i druge neizlječive bolesti. Treba se boriti protiv toga, a ne protiv nas ili sebe.

Naš sagovornik G. M. tridesetdvogodišnji psiholog, na slična pitanja koja su postavljena njegovim predhodnicima,  pored ličnog, daje odgovore i iz stručnog ugla.

Kada si postao svjestan svoje seksualnosti odnosno seksualnog opredjeljenja?

– Prije svega, da razjasnimo terminologiju, iako dosta homoseksualaca koristi reč “opredjeljenje” smatram da je to potpuno neprihvatljivo. Ja se nisam opredijelio (akcenat je na voljnoj odluci) da me privlači isti pol. Stoga, svoje seksualne orijetentacije sam bio svjestan oduvijek, tj. od momenta kada je kod mene počela da se razvija zrela seksualnost. S početka, naravno psiha dosta radi na potiskivanju nečeg tako opšteneprihvatljivog, pa nije sve išlo savršeno glatko. Sjećam se da sam čak i u srednjoj školi imao iluzije da mogu imati nešto sa suprotnim polom. Poslednju takvu iluziju imao sam sa 19 godina.

Kako spoznaja homoseksualnosti utiče na emocionalno stanje mlade osobe u trenutku sazrijevanja?

– Period života u kom se neko razvija kao ličnost, razvija svoj identitet i postaje seksualno biće je generalno pun turbulencija, za svakog, a posebno za homoseksualne osobe. Nerijetko je homoseksualna osoba zbunjena i nesigurna. Prosječna osoba ophrvana problemima koje nosi adolescencija, uvijek može naći oslonac u porodici, vršnjacima i prijateljima. Gej osoba uz spoznaju da se privlačnost koju osjeća prema istom polu posmatra kao nešto nemoralno i bolesno, za podršku za svoje seksualno prilagođavanje neće imati kome da se obrati, a i ako se obrati rijetko gdje će naići na razumijevanje.

Koliko je velika hrabrost priznati da si homoseksualac?

– Za to nije potrebna hrabrost, već samo biti dovoljno racionalan i nešto vremena. Ali put od ličnog priznanja do toga da to “priznaš” prijateljima ili čak porodici zahtijeva ogromnu hrabrost. Ja tu hrabrost, nažalost, trenutno ne posjedujem.

Kako bi ti definisao homoseksualnost, potpuno nezavisno od činjenice da pripadaš gej populaciji?

– Recimo ovako: “Homoseksualnost je osjećanje seksualne i estetske privlačnosti ka pripadnicima istog pola iz koje proizilazi potreba uključenja u emotivnu ili seksualnu vezu sa osobom istog pola”.

Kakav je odnos gej muškaraca prema ženama generalno?

– Ja sam veliki feminista (smijeh). Smatram da su patrijarhalna kultura i potcjenjivački stav prema ženama u velikoj mjeri istog porijekla kao i homofobija. I zato sam alergičan i vrlo osjetljiv na mizoginiju, zlostavljanje žena i rodnu diskriminaciju, koji su u našem društvu vrlo rasprostranjeni.

Da li si ikada poželio da ne budeš to što jesi?

– Da, na trenutke sam želio to, ali samo zato što je moja seksualna orijentacija ekstenzivno neprihvaćena, počev od porodice pa sve do institucija (nemogućnost zasnivanja braka, nepostojanje zaštite od diskriminacije i slično). Ali to su samo trenuci slabosti i ozlojeđenosti i treba znati da potiskivanje i negiranje lične prirode može biti vrlo patogeno u psihološkom smislu.

Šta bi rekao o homofobiji?

– Postoje tri tipa homofoba – oni koji mrze zbog toga što su agresivni i moraju nekog da mrze, drugi su oni koji mrze zato što je to mehanizam odbrane od spoznaje da i sami posjeduju nekakve homoseksualne impulse (koji ne moraju biti toliko jaki da bi osoba bila homoseksualna, ali ipak se ne prihvataju i odbacuju) i treći su homofobi iz neznanja, dakle oni koji jednostavno prihvataju bez evaluacije i potrebe da se dublje udube u tematiku – kulturološki model “gej nije okej”. Homofobi iz ove poslednje grupe su uglavnom samo deklarativni i pri kontaktu sa homoseksualcima, uglavnom i većinom mijenjaju svoje esktremno homofobične stavove.

Gej parada kod nas…

– Podržavam, naravno, i smatram da je potrebna, iako ja možda tog dana ne bi izašao i paradirao. “Parada ponosa” je jednostavno potrebna, iako će je mnogi pokušati diskvalifikovati onom tezom “pa zašto mi strejteri ne paradiramo kroz grad?” . Pogotovo je poželjna u početnim fazama borbe za prava seksualnih manjina, kasnije ona postaje jedna masovna zabava i žurka.

Šta misliš o zakonu o gej brakovima i usvajanju djece?

– Gej brakovi su pitanje razvitka civilizacije i tu prosto nema šta da se doda. Za nekoliko decenija to će biti sasvim normalna stvar. Takođe, kao psiholog ne vidim problem u usvajanju, pogotovo ako pogledamo kako i gdje završi većina djece iz domova. Smatram da, kada bi djeca sa nekih 2-3 mjeseca, dakle prije nego što je dominantna kultura i moral izvršio uticaj na taj mali organizam, znala da verbalizuju svoje potrebe, siguran sam da bi oni rekli: “Hoću da rastem uz nekog ko će mi dati ljubav, toplinu i osećaj sigurnosti, i ne zanima me da li je to neko ko je ustupio svoje polne ćelije i u čijoj utrobi sam se razvio ili neko ko je spreman da me prihvati kao svoje dijete. Ne zanima me da li će to biti singl žena ili muškarac, ili istopolni ili par muskarca i žene. Ne želim u dom, ne želim da budem nezbrinuto djete!”. Mišljenja psiholoških asocijacija u velikoj mjeri se slažu da orijentacija usvojitelja ne utiče negativno na djete, a da odrastanje van porodice može da utiče negativno. Takođe i sa čisto ekonomskog stanovišta, državi je u cilju da zbrine napuštenu djecu. Veliki procenat homoseksualnih parova želi djecu i oni su spremniji da usvoje djecu koja spadaju u teško usvojive (npr. hiv pozitivna ili deca sa fizičkim nedostacima).

Činjenica je da je društvo u kome živimo još uvijek patrijarhalno orijentisano i teško ili uopšte ne prihvata različitost bilo koje vrste. Jesmo li dovoljno tolerantni prema onima koji su drugačiji od nas i smijemo li sebi dati za pravo da bilo koga osuđujemo? Sa druge strane se postavlja pitanje ko je više i zbog čega ugrožen i ko više griješi u međuljudskim odnosima? Da li heteroseksualci, koji u velikom broju slučajeva iz pukog straha ili neznanja gaje animozitet prema gej populaciji, ili je homoseksualna populacija zaista postala agresivnija? Odgovore na ova pitanja nećemo davati mi, jer prosto na to nemamo pravo, ali ćemo se potruditi da ovim tekstom otvorimo oči svima i pokušamo da pronađemo pravu istinu.

Ima li kod nas tolerancije prema seksualnoj raznolikosti ili ne? Kako izgleda danas život čovjeka koji je riješio da svojoj ženi prizna da je homoseksualac i kako je do tog priznanja došlo, kao i zaključak ove teme, pročitajte u narednom dijelu ove priče koju objavljujemo sutra.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Novinarska praksa

Međunarodno priznati IT kursevi