Volim devedeste

Dok se svi upiru da se izliječe od rak-rane zvane “devedeste”, istovremeno se slavi ono od čega se najviše bježi.

Pradoks, oksimoron i slične moćne figure kontrasta, ma koliko bile simbol cijelog svijeta, kod nas se, čini se, javljaju i na najnevjerovatnijim mjestima, te kao većina negativnih pojava bujaju i bujaju, bez znakova iznemoglosti.

Dok mnogi danas izbjegavaju da pomenu devedeste, a pogotovo da ih se prisjećaju, za neke, tada relativno mlade ljude kao da se dešavalo “proljeće naroda”. Rat, kolone izbjeglica, hljeb na bonove – a oni kao da su živjeli u vakuumu van prostora i vremena u kome su se nalazili. Ako se tolika ignorantnost može opravdati mladošću, onda začuđuje činjenica da danas ti, više ne tako mladi ljudi, (ali i oni savim mladi) organizuju žurke i osnivaju grupe na Fejsbuku pod imenom „Volim devedeste“.

 Svi manje-više znaju šta je simbol devedestih na Balkanu: švercovanje, krimnal, mafija. I svi su gledali film “Rane”, koji je dovoljno sirov ilustrator tadašnjeg stanja, kao i sve naše kultne klasike, ali kao što često biva, poruka filma ili se previdi ili se i ne pomišlja da ona postoji; bitno je da se replike pamte. Dok se političari silno upiru da se izliječe od rak-rane zvane „devedeste“, masa ljudi se oduševljava nedavno održanim partijem u Begradskoj areni pod pomenutim nazivom i uveliko se  planira sljedeći. Slavi se ono od čega se najviše bježi!?

U idealizovano doba „ludih sedamdesetih i osamdesetih“ omladina je propovijedala liberalnost, otvorenost, insistirala na duhovnom napretku i ljubavi –  međutim, u svemu tome su zaboravili ono najbitnije – da te vrline prenesu svojoj djeci. Ti  silni buntovnici sada grcaju u nevjesnom PTSP –u i krive tamo nekoga za sve, pa i za svoje potomstvo izgubljeno u vremenu i prostoru.

Da li pitanje “ko je ovdje lud” zvuči suvišno, ili možda retorično?

I dok je većini jasno ko i šta su prije 20 godina bili današnji tajkuni, opet se dozvoljava da oni postanu idoli današnjoj mladosti, koja se po svemu ugleda na vrijeme, kada je sahranjena ljepota, bilo unutrašnja, bilo spoljašnja.

Sad kad su nam svjetska dostignuća bliža i dostupnija nego ikada, postupak “copy-paste” je postao sasvim normalna pojava pomoću koga mnogi sebi pribavljaju “originalnost” bez imalo stida, a trend „ljepote ružnoga“ vlada u svom najbukvalnijem i najbanalnijem interpretiranju. Rane rađaju rane, u koraku sa prošlim, a možda i budućim vremenom.