“Surova stvarnost”

Objavljeno: 30. 11. 2011 u 16:27h

“Više se i ne sjećam tačno o čemu sam sanjala kao mala. Bila su to prilično “čudna” vremena. Evo sjetih se! Sanjala sam nešto kao da živim na selu, imam svoju farmu životinja, priroda oko mene, šuma, rijeka…”, kaže Marija Borojević, student četvrte godine arhitekture.

Studenti

Dok si mlad vjeruješ da će ti se želje ostvariti kada odrasteš.

U osnovnoj školi maštaš o tome kako ćeš postati poznat, kako ćeš jednog dana imati dovoljno para da kupiš sve slatkiše na ovom svijetu. Kada kreneš u srednju školu maštaš o tome kako ćeš uskoro voziti “bijesan” auto, kako ćeš upisati neki dobar fakultet i odseliti se od svojih roditelja. Sve ti se čini tako bajno i ružičasto, a onda kad napuniš dvadeset godina shvatiš da si do tada živio u oblacima.

Priznajem nismo svi isti, ali svi smo mi kao klinci imali neke svoje snove i ideje o ovom svijetu, a u većini slučajeva se to sve promijenilo kada smo postali “odrasli” ljudi.

Marija Borojević je izuzetak, ona je već u osnovnoj školi shvatila da želi biti arhitekta i sada se bori kako bi ostvarila svoj san.

“Mislim da su još uvijek dobre šanse da nađem posao u struci u RS, po završetku studija, što ne znači da su isto tako dobre šanse za posao arhitekte u samoj Banjaluci. Velika većina studenata koji nisu iz Banjaluke, nakon što diplomiraju žele da ostanu u Banjaluci, ne žele da se vrate u gradove iz kojih su došli, jer, realno, Banjaluka nam je glavni centar zbivanja”, rekla je Marija Borojević.

Stariji ljudi nas smatraju generacijom koja je na neki način uskraćena. Oni kažu da su imali priliku da iskuse “dobar život”, a da mi ne znamo bolje od situacije u kojoj se nalazimo. Situacija koja je, očigledno, prilično loša, ako sagledamo naše trenutno ekonomsko i političko stanje.

Međutim, većina nas ne voli kada nas neko od pomenutih ljudi sažaljeva, jer se mi i dalje borimo za bolje sutra i dalje studiramo i nadamo se dobrom zaposlenju.

Jelena Milovanović je apsolvent novinarstva, na Fakultetu političkih nauka. U nadi da će naći posao u svojoj struci i ispuniti svoje snove, Jelena radi honorarno tokom studija.

“Nadam se da će se nakon završetka fakulteta honorarni poslovi pretvoriti u jedan stalni. Takođe, voljela bih da upišem još jedan fakultet jer ne želim da mi jedino zanimanje bude novinartsvo”, kaže Jelena Milovanović.

Jelena, kao i većina nas, još uvijek nije sigurna da li je izabrala najbolji put ka ostvarenju svojih ciljeva.

“Odabrala sam novinarstvo jer mi se činilo da ovo zvanje ima sve što je meni potrebno. Međutim, uvjerila sam se da su novinari veoma malo plaćeni ali zato izloženi velikom stresu. Još uvijek nisam sigurna da li sam donijela dobro odluku”, rekla je Jelena Milovanović.

Jelenine sumnje su opravdane, jer je poznata činjenica da novinari na našim prostorima nisu cijenjeni kao u zapadnom svijetu. Ali, to je već druga tema o kojoj ovdje nećemo diskutovati.

Jovana Brkić je student prve godine na Univerzitetu za poslovne studije, smjer ekologije. Nakon fakulteta Jovana planira upisati Master studije u inostranstvu jer bi ona, kao i veliki broj mladih ljudi, voljela usavršiti svoje znanje van BiH. Međutim i Jovana se ponekad upita da li ja donijela pravu odluku nakon završetka srednje škole.

“Poneko od profesora nam onako u kratkim crtama predoči o poslu nakon fakulteta, ali su jako škrti na riječima, što sve studente dovodi u sumnju da li su uopšte na pravom mjestu”, izjavila je Jovana Brkić.

Srđan Samardžija je na drugoj godini DIF-a. On vjeruje da će se njegova ljubav prema sportu pretvoriti u uspješnu karijeru.

“Postoje, na mom fakultetu, ljudi koji te mogu o svemu posavjetovati jer su oni većinom vrhunski sportisti koji su dosta toga postigli u životu. Mislim da ću naći posao ako pokažem kvalitet dobrog profesora ili trenera, biće mjesta u sportu za mene”, kaže Srđan Samardžija.

Mišljenja naših studenata su različita, a situacija za zapošljavanje se nije mnogo promjenila u zadnjih nekoliko godina. Kao što Paulo Koeljo kaže u svojoj knjizi “Alef”- “Danas mladi diplomiraju na fakultetima i ne mogu da nađu posao. Stari stignu do penzije i nemaju novca ni za šta. Odrasli nemaju vremena da sanjaju – od osam ujutru do pet po podne bore se da zarade za sebe i porodicu, da djeci plate školovanje i suočavaju se sa onim što svi skraćenim imenom zovemo ‘surova stvarnost'”.

Facebook Twitter Preporuči na Viberu
Kopirati

Nema komentara

Sakrij sve komentare

Prikaži komentare

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Sva polja su obavezna!

Promo

Copyright. Sva prava zadržana. Dozvoljeno preuzimanje sadržaja isključivo uz navođenje linka prema stranici sa koje je sadržaj preuzet.

/drustvo/surova-stvarnost/||claudebot