Sjeverna Koreja – trijumf uma i volje

Dvadeset prvi je vijek. Tehnologija i načini prenosa informacija dostigle su, pa i prestigle zenit svoje uspješnosti. Iako ne živimo tako dugo u doba interneta i mobilnih telefona, postali su nam neophodni, gotovo kao hrana i voda.

Sjeverna Koreja

Već samo od pokušaja zamisli svakodnevnice bez tih savremenih uređaja, gotovo da se naježimo i tek onda shvatimo koliko su nam zapravo postali dosta jako i neophodno uporište u životu. Međutim, da je život bez toga moguć, ma kako bizaran i apsurdan bio, svjedoče  žitelji, blago rečeno, neobične države Sjeverne Koreje.

Već danima se svijet zaprepašćuje činjenicama o državnom uređenju Sjeverne Koreje. Mediji se utrkuju ko će pronaći informaciju koja najviše čudi, iznenađuje. Uprkos nedostatku svih savremenih tehnologija, u zemlji bez interneta na neki obrnut način dešava se da ljudi žive kao u filmu, tj. za njih je to stvarnost – a nama je na nivou naučno-fantastičnog filma. Jer režija takvog filma i istovremeno njegova realna i opipljiva realizacija bez nephodne aparature, koštala je sigurno puno volje.

Cijela zemlja glumi i to mnogo godina i niko joj ne može ništa. Jedna od činjenica koje su prenjeli mediji posljednjih dana jeste i  ta da čak ni obavještajne službe poput CIA nisu bile u stanju prodjeti u mehaniku politike SK. Kakvu samo moždanu aparaturu posjeduju čelni ljudi te države! Zaista, s te strane treba im čestitati.

Nedvosmisleno, to je trijumf uma. Vlast je uspjela u tome da nekako zadrži vrijeme; stanovnici vjeruju da  SSSR još postoji i  da to što je prethodnik nedavno preminulog Kim Džog Ila još uvijek u čvrstom stanju, iako je umro 1994 – zapravo čudo, božiji dar, a ne rezultat hemije za koju se svaki mjesec izdvajaju hiljade dolara. Vjerujem da im i papa zavidi.

Da, ima tu nečega poput Velikog brata i neke čudne metaforične slike koja se javlja u glavi; zaštićena Sjeverna Koreja, pod staklom ili u kavezu, a napredni zapadnjaci i svi ostali željni čuda i senzacije, gledaju taj drugi svijet u svijetu, smatrajući sebe slobodnim i srećnim, što nisu tu gdje i oni.

Možda ne vjerujete u istinitost suza i od bola iskomiranih Korejaca koji se bacaju u histeriju, možda mislite: “da, to je sve ispiranje mozga”, i ironično se smješkate iz pozicije srećnika kome je dato da samostalno odlučuje i misli. Ali ne mogu a da se ne zapitam kome je ispran mozak, i od straha da se naježim.

Ko garantuje da nama um nije podvrgnut po volji tamo nekoga? Sigurno je da se nađe trenutak kada se osjećate izgubljeni i usamljeni, a nemate konkretan razlog za to. Možda zvuči kao teorija zavjere, ali kako jednom reče neko: Nije realno, ali je moguće ili možda ipak jeste…?