Ovako su se pojavili automobili u Banjaluci (Foto)

Prve automobile u Banjaluku su krajem 19. vijeka dovezli Francuzi, a Smail-beg Džinić je bio prvi Banjalučanin vlasnik jednog četvorotočkaša. 

Masa svijeta, odjevenog u svečana uskršnja odjela, dočekala je kolonu automobila sa francuskim turistima na Carskom drumu, sa uzvicima: „Bože mili, ni konja ni rude, a ide k’o ludo!“

Kada je pred hotelom „Bosna“ 15 Francuza izašlo iz svoja četiri vozila, kako svjedoči istoričar Đorđe Mikić, navodeći pisanje „Vrbaskih novina“, „veoma su se začudili, kad im je okupljeni svijet otpjevao nekoliko pjesama“.

Još dugo su se prepričavale zgode o „čudnim kolima“, ali tek 1908. Banjaluka će dobiti prvi svoj automobil. Ponosni vlasnik prvog banjalučkog auta bio je veleposjednik Smail-beg Džinić. Nije poznato koje je marke bio begov auto i kuda ga je vozio, ali je izvjesno da je služio uglavnom „za paradu“, ili što bi se danas reklo, kao statusni simbol.

Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Arhiva

Smail-beg Džinić

Početkom 20. vijeka, iz Banjaluke, i to samo ljeti, automobilom se moglo putovati jedino prema Jajcu i Gradiški, a nabavka goriva bila je pravi podvig, jer benzinske pumpe nisu postojale čak ni u Beogradu.

Božo Radulović, vlasnik prvog automobila u Srbiji, u to vrijeme je kupovao apotekarski benzin i miješao ga sa gasom za petrolejke, da bi dobio gorivo za auto.

Iako su i prije Prvog svjetskog rata Banjalukom promicali rijetki stari „fijati“ i češki „neseldorferi“ prve saobraćajne gužve zabilježene su tek tridesetih godina, kada i grad na Vrbasu i evropska automobilska industrija doživljavaju procvat.

U junu 1930. Banjaluka je dobila i prve saobraćajne propise.

Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Arhiva

Put Banjaluka – Jajce početkom 20. vijeka

„Najveća brzina na slobodnom putu može biti 50 kilometara, kroz naseljena mjesta 15, a kroz banje i lječilišta osam kilometara na sat,“ navodi se u Naredbi o vožnji, koju je ban Svetislav – Tisa Milosavljević obnarodovao zbog, kako navodi u Vrbaskim novinama, „učestalih automobilskih nesreća u banovini“.

Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Arhiva

Automobil sa uniformisanim šoferom

Ban propisuje da automobili moraju biti ispravni i imati saobraćajne, a „šoferi ili vozari“ šoferske legitimacije, te da „šofer u pripitom stanju, kod duševne ili tjelesne slabosti ne smije se upotrebljavati za upravljanje motornim vozilom“.

Ban Milosavljević je zaslužan i za nabavku prvih službenih automobila u Banjaluci.

Za potrebe banske uprave kupio je šest automobila, od kojih je svaki koštao pola miliona dinara, i za njih sagradio garažu.

Zbog ovakvog „rasipništva“, bana je opozicija prozivala u prestolničkim novinama i tužakala kralju.

Hroničari su zabilježili da su u gradu 1937. bila registrovana 52 automobila, 21 kamion, 28 motocikla i 782 bicikla.

Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Arhiva

Pedesetih godina 20. vijeka

Godinu dana kasnije asfaltirano je 19 kilometara puta od Banjaluke do Laktaša. Bio je to prvi asfaltni put u BiH.

Prvi gradski prevoz je 1902. u Banjaluci uspostavio preduzetnik i prosvetitelj Dušan Pišteljić.

Velika zaprežna kola, koja je narod zvao omnibus, konji su vukli od Kastelovog ćoška u centru, do vodenice u Gornjem Šeheru, a kočijaš se strogo pridržavao reda vožnje.

Trideset godina kasnije gradski saobraćaj je imao osam autobusa, 156 konjskih i 3 volovske zaprege, 42 saonice i 59 fijakera.

Fijakeri su se u u gradu zadržali do šezdesetih godina prošlog vijeka.

Kako navodi Đorđe Mikić, u knjizi „Banjaluka – kultura građanskog društva“, osnivači prvog saobraćajnog preduzeća u Banjaluci su bili braća Divjak, koji su postavili i temelje automobilskog saobraćaja u Krajini.

Foto: Arhiva / Privatna arhiva

Savka Đorđić sa bratom pored svog kamiona 1968. godine

Prva žena u Banjaluci koja je vozila automobil bila je njihova sestra, učiteljica Olga Divjak, koja je vozački položila krajem tridesetih godina prošlog vijeka.

Prva žena vozačica kamiona u BiH bila je Banjalučanka Savka Đorđić, koja ispit za C kategoriju položila 1967. I do penzije radila kao autoprevoznica.

Poslije Drugog svjetskog rata, pa sve do sedamdesetih, Banjalučani su vozili uglavnom „fiće“, „stojadine“ ili „škode“, dok su službena vozila bila, najčešće „opelovi“ modeli „olimpija“ i kasnije „senator“.

Foto: Muzej RS, Arhiv RS / Arhiva

Šezdesetih godina u Banjaluci

Penzionisani vozač Živko Miljević, koji je vozački ispit položio 1965. i više od 30 godina vozio direktore „Čajaveca“, kaže da se poslije zemljotresa 1969. broj automobila u Banjaluci udvostručio, a na ulicama se pojavilo na hiljade „opel kadeta“ i „ford eskorta“.

“Bilo je povoljnih kredita za obnovu kuća, pa su mnogi kuće samo pokrpili i kupili auto”, kaže Živko.

Izvor: blic.rs