Ona tetovira Banjalučane (Foto)

Dvadesetjednogodišnja Banjalučanka Ivana Vidmar je diplomirani grafički dizajner koja svoja znanja o bojama i oblicima primjenjuje na osjetljivom materijalu – ljudskoj koži.

Sate i dane truda pretočila je u ljubav prema tetoviranju i već nekoliko mjeseci radu u Tatoo studiju Aco u Banjaluci.

Ivana je do sada tetovirala i tinejdžere i penzionere, a da bi razvila svojoj vještinu – za koju će mnogi reći da je umjetnost – bile su joj potrebne godina rada i truda. Kao i kod svake druge vještine, inače.

“Ništa se ne postiže preko noći, pa tako ne i rad u studiju. Konkretno sam se dugo borila svojim trudum, konjskim živcima i upornošću. U početku sam radila sama (kući) , a sada već nekoliko mjeseci radim u studiju”, priča Ivana.

Tetotviranja se uči godinama, a zanat se potajno “krade” na raznim tattoo konvencijama, gledanjem, učenjem, postavljanjem pitanja starijim artistima, a u 21.vijeku i preko interneta. Prakse i materijala – nikad dosta.

“Ja sam konkretno probala na vještačkoj koži, na voću, na svinjskoj koži, pa čak i na sebi. Kako drugačije? Najteže tetovaže koje sam radila do sada, bile su takođe i jedne od najmanjih i najsitnijih. Obično ljudi misle kako su one male tetovaže jednostavne, ali za njih je potrebna izuzetno mirna ruka, puno truda, ja čak zadržim dah i ne dišem”, objašnjava nam Ivana male tajne ovog bolnog zanata, jer ako neko kaže da tetoviranje ne boli – laže.

“Sama činjenica da ti određen broj igala, toliko puta u minuti uđe pod kožu, jasno je da boli. Stvar je samo kako ko doživljava bol. Zavisno od osobe do osobe, od praga i tolerancije na bol. Sve to ima svoje. Mene na primjer te modifikacije na tijelu uopšte ne bole, čak šta više prija mi taj osjećaj”, kaže ona.

Opšti utisak je da su se nekada tetovirali rijetki, a danas je to skoro pa “modni” detalj (što ne mora da znači ništa loše), a naša sagovnornica – ne bez nezadovoljstva – slaže se sa konstatacijom da je tetoviranje postalo pomodarstvo

“Ja se tješim da tetoviranje nije postalo mainstream, ali sve više, na žalost, dolazim do zaključka da je to surova realnost. Bar što se naše sredine tiče, ne sjećam se iskreno kada sam zadnji put radila neko ‘djelo’. Uglavnom to budu slova, brojevi, datumi, imena, srca, hvatači snova… i sve ono što se preko društvanih mreža eksploatiše kao trenutni HIT, ono što je IN, i ono što ‘svi tamo negdje rade’. Sve je manje originalnih ideja, a još manje unikatnog nakita”, smatra Ivana Vidmar koja se osim tetoviranjem bavi mnogim drugim kreativnim stvarima, član je par nevladinih organizacija, a energično pomaže inicijativu Kultura kulturi.

Gdje je najteže tetovirati?

“Postoje mjesta na kojima je tako lagano za raditi dok se za neka mjesta potrebno pošteno oznojiti da bi to izgledalo dobro. Stomak je po mom mišljenju, jedan od težih za raditi, jer ima dosta kože koja se mora rastezati i zatezati kako bi se mogle povlačiti lijepe i ravne linije. Lakat je takođe dosta komplikovan zbog pregiba. Imala sam priliku da radim i tattoo na vratu, tu mi se koža čini potpuno drugačija od svih drugih dijelova na tijelu”, kaže Ivana.

Izvor: Mondo