Bračni par Radiša iz Ade proslavili 60 godina braka: Rosu ukrao i u srcu zauvijek zarobio

Poštovanje, ljubav i sloga su recept za dug i srećan brak i mi tako živimo punih 60 godina.

Ovim riječima su opisali svoj brak Rosa (78) i Vlado (82) Radiša iz naselja Ada. Kažu da ih svaki 6. oktobar podsjeti na dan kada su daleke 1956. godine krenuli zajedno u život. Ni rat nije uspio da ih rastavi, jer su izbjegli iz Travnika.

“Kao da je juče bilo kad sam ukrao svoju Rosu. Ukrao i zauvijek u svom srcu zarobio. Tada su bili takvi običaji, da se djevojka iskrade, a roditelji tek sutradan saznaju da se udala” – prisjeća se Vlado dana kada mu je, kako kaže, za oko zapala lijepa Rosa, koja je u to doba imala blizu 18 godina.

Kaže da je imao 22 godine i u rukama obućarski zanat kada je odlučio da se oženi.

“Često sam prolazio pored njene kuće kada bih išao na posao, u preduzeće “Borac”. Viđali smo se preko plota, razgovarali i dogovarali, dok nije pristala da pođe za mene. Jedno veče sam sa drugarima došao do njene kuće, ukrao je, naravno uz njen pristanak i poveo kući” – kroz osmijeh priča Vlado.

Rosa kaže da se nikada nije pokajala što ga je izabrala, jer je uvijek bio dobar otac i muž.

“Ranije je sve bilo sramota. U kolu su se mladić i djevojka preko maramice držali za ruku. Čak je bilo i sramota da otac u naručju drži svoju djecu. A on nikada nije ručao, a da po dvoje djece ne drži u krilu. Zbog toga su mu se smijali, ali je oduvijek volio djecu i bio veseljak. Uostalom, svojom duhovitošću me je i osvojio” – priča Rosa.

Dodaje da su stekli tri sina, sedmoro unučadi i troje praunučadi.

“Kad sam se udala nas šestoro je živjelo u maloj sobici. S nama su bili njegovi roditelji, brat i snaha. Radili smo i borili se čitav život. Nije bilo vremena ni za šta, kao danas što omladina ima, pa se brakovi i raspadaju. Radilo se na njivi, držala stoka, gradile kuće za sebe, djecu, braću. Pregrmismo i dva rata i izbjeglištvo. Svega je bilo. I poneka svađa, ali nikada velika, jer smo se stvarno dobro slagali. Tako je i dan-danas. Samo ne treba biti iskvaren, a to bih poručila i mladima i sve će doći na svoje” – kazala je Rosa.

Vlado Rosin, kako sam sebe često naziva, kaže da je prirodno da djeca odu svojim putem, ali da bračni drugovi treba zauvijek da ostanu oslonjeni jedno na drugo.

“Pjevali smo pjesme jedni drugima. Ona je znala da sam popio čašicu više čim zapjevam “Neću kući, neću ni na posô, samo tebi u zagrljaj Roso”. Svašta sam joj pjevao, a pjevala je i ona meni. Tepala bi mi “Jedem šećer, a usta mi slade, nema ljepšeg imena od Vlade” – sa sjetom u očima završava priču o svojoj ljubavi Vlado.

Ašikovanja

Vlado Radiša priča da su u njegovo vrijeme momci dolazili kod djevojaka na prelo i ašikovanja.

“Djevojka ispred kuće ugosti udvarače, da su na oku roditeljima. Skupi se i po 19 mladića. Svaki priča po nekoliko minuta sa njom, a kada je na drugoga red, samo priđe i onog prethodnog potapša po ramenu da mu ustupi svoje mjesto. Znalo se i zagužvati, ukoliko se neko drzne da zakine na vremenu” – rekao je Radiša.

Izvor: Glassrpske