Banjalučka Tržnica: Ljudi kupuju povrće na komad, a za voće para nemaju

Najveća pijaca u Republici Srpskoj, banjalučka Tržnica muku muči sa kupcima. To je jasno već na prvi pogled, i to u ranim jutarnjim časovima. Zatekli smo tek 20 kupaca i to uglavnom penzionera. Više su se raspitivali za cijene nego što su kupovali, a pijačni stolovi prepuni.

Dragica, kaže da na pijaci prodaje već 27 godina, i da su ovo najteža vremena i za kupce i za prodavce. Nešto bolja situacija je tokom vikenda kada „legnu“ plate i penzije.

„Većina proizvoda što ovdje vidite proizvodimo na svom imanju i tako već 27 godina. Od toga živimo, ali ovakve godine ne pamtim. Sve teže je i kupcima, a i nama prodavcima. Sjećam se vremena kada se kupovalo na gajbe i vreće, bile su tolike gužve da se jedva prolazilo pijacom, a danas ljudi kupe 2-3 krastavca, paradajza i pola kilograma krompira i to je to. Nemaju ljudi para“, priča nam Dragica.

Slično nam priča i 30-godišnji Milan koji prodaje voće. Kaže da na Tržnici prodaje nešto preko  tri godine i da je ova najlošija.

„Ljudi kupuju sezonsko voće, evo sada je sezona malina, ni cijena nije visoka, ali ljudi kupe 200-300 grama samo da, kako kažu, „nazdrave“. Ostalo voće uglavnom samo razgledaju“, kaže Milan.

U tom trenutku nam se obratio i penzioner Mirko Lakić, koji je kako je rekao samo razgledao voće. Od  penzije koja iznosi oko 500 maraka ne može ga priuštiti, kaže za njega je voće luksuz.

„Platiti račune moram, jesti moram, kupiti ljekove moram, a za voće ne preostane, to je za nas penzionere luksuz“, priča nam Mirko.
Na štandu Dragana iz Aleksandrovca može se kupiti sve sezonsko povrće koje sam proizvodi, ali i kukuruzno brašno čiji je proizvođač takođe. Kaže da se na ovoj vrućini rijetko ko odlučuje kupiti kukuruzno brašno, jer za njegovu pripremu treba ugrijati cijela kuća. S druge strane kupci često traže heljdino brašno, ali helda u našim krajevima ne uspjeva.

“Čudni su naši ljudi, teže za nekim zdravim životom, sada je popularno to heljdino brašno, a vole ga zaliti coca-colom. Neki mi također imaju običaj reći daj mi paradajz koji i ti sam jedeš, a ja uzmem i pojedem ga pred njim. Boje se kažu da je „prskano“ i nezdravo. Objasnim im da se danas sve „prska“, ali da je suština u pravilnoj upotrebi sredstava za zaštitu i pridržavanje tzv. karence, a to je vrijeme koje treba da protekne od tretmana do momenta upotrebe proizvoda. U svakom slučaju sve se svodi na riječ, na obraz, ako mi neko ne vjeruje šta mu kažem, onda je sve džaba“, kaže Dragan, koji svoju robu na banjalučkoj tržnici prodaje od 2013.godine.

I on a i ostali prodavači sa kojima smo razgovarali kažu da pored toga što građani nemaju novca, pa ne posjećuju Tržnicu, veliki problem predstavljaju i veliki tržni centri. Oni imaju veliki izbor svih vrsta robe, pa tako i voća i povrća, pa su građani, izgubili naviku dolaziti na Tržnicu.

Ipak u velikim marketima, sigurno neće kupiti domaći proizvod iz Lijevča polja jer se, kako kažu, šleperi povrća i voća dopremaju iz uvoza, koje se nakon što pređe granicu prodaje kao domaći proizvod.

A u dijelu Tržnice gdje se prodaju jaja, mliječni proizvodi, riba, domaća tjestenina nismo zatekli ni jednog kupca.

Nada prodaje mliječne proizvode i već nekoliko mjeseci razmišlja da digne ruke od ovog posla.

„Iz godine u godinu je sve gore, kupci su sve rjeđi. Odavno se kajmak kupuje na 100-200 grama, sir na 250 grama. Kupaca nema, a meni se više ne isplati. Dok platim tezgu, parking, čuvara ne ostaje mi ništa“, kaže Nada.

U  Ribarnici kod Voje izbor je veliki, od svježe ribe do zamrznute, ali kupaca nema. Besparica je velika, kaže Vojo,  a kada neko i odluči za ručak pripremiti ribu najčešće se odluči za svježu pastrmku ili šarana, a od zamrznute za oslića.

Odlazeći sa pijace na stepeništu Tržnice, vidjeli smo baku, koja prodaje suve trave. Jedna rukovet košta dvije ili tri marke, nismo je dobro razumjeli. Kupili smo kunicu za tri marke.  Zahvaljuje nam se i kaže dobra je kunica za sve, posebno kod astme, bronhitisa i za metabolizam.

Priča nam i da sve sama bere, penzije nema, a živjeti se mora…

Izvor: Buka