Umjetnica i profesorica pobjegla iz grada: Život na selu podsjeća na nekadašnji život u bivšoj Jugoslaviji (Foto)

Zvjezdana Veselinović Mijatović, umjetnica je iz Banjaluke. Ona radi kao profesorica stručnih predmeta u Tehnološkoj školi, a prije nekoliko godina odlučila je da napusti život u gradu i da živi na selu. Tamo je, kaže mirnije, posvetila se svom sinu, porodici, prirodnoj kozmetici i smirenom životu.

Kaže da je prije tri godine počela da živi sa momkom, a odlučili su da žive u njegovoj porodičnoj kući u Šušnjarima, prigradskom naselju u blizini Banjaluke.

„Prije toga sam živjela sa cimerkom u Beogradskoj ulici u Boriku. Prvi sprat, moja soba i balkon s pogledom na školu. Radim u školi pa mi je zvonilo na poslu ali i u stanu. Mislim da sam i sanjala zvono i dječiju graju te godine. Konstantna buka je svakodnevnica u gradu. Na to se ogugla, ali kad par noći prenoćis na selu i osjetiš šta znači kvalitetan san, seliš bez razmišljanja“, kaže za BUKU Zvjezdana Veselinović Mijatović.

Šušnjari su od Banjaluke udaljeni oko 15 kilometara, a kako radi u gradu svaki dan putuje na posao. Tokom raspusta rijetko dolazi u grad. Kaže da joj tada nedostaju određeni ljudi sa kojima se družila, ali nastoji da to nadoknadi kad ima vremena.

Zvjezdana kaže da je život na selu kvalitetan.

„Čist vazduh, šuma u blizini, tišina, osim kad je sezona traktora i freza, ali oni bar ne psuju, a tu su i ukusna i zdrava hrana. To sam najviše osjetila kad sam preselila. Bio je raspust pa sam provela prvi mjesec na selu u komadu. Prvi radni dan izađem iz busa na banjalučkom polju i počnem da se gušim od izduvnih gasova. Kod ljudi sam primjetila ogromnu količinu napetosti i nervoze. Vjerovatno je i meni to bilo prirodno stanje dok sam živjela u gradu“, ističe ova umjetnica.

Na posao Zvjezdana dolazi prigradskim busom, a autobuska stanica je odmah ispred njene kuće i blizu je posla.

„Nerviraju me loše ceste, a tako je u svim prigradskim naseljima oko Banjaluke. Autoprevozovi autobusi ne znam kako prolaze tehnički, svako malo se kvare. Sreća pa se narod u busu zdravo šali pa bude i zabavno. Jedno jutro stao bus pun đaka i radnika, svi smo malo napeti jer kasnimo. Dočekamo drugi bus na kom velikim slovima piše ’Nikad nije kasno’. Nasmijemo se i nastavimo“, priča Zvjezdana.

Zvjezdanu smo pitali čime se bavi na selu i da li se privikla na svakodnevni život na selu:

„Sadila sam malu baštu i to ljeto zatrudnila sa Vukom. Bašta je udaljena od kuće kilometar, uz brdo. Kako je odmicala trudnoća tako je ta mala bašta postajala ’Šta Bog da’ bašta. Za sad nemamo ništa posađeno i plan je da sledeće godine probam sa Vukom opet, s namjerom da on nauči poštovati i razumjeti prirodu. Do tada nam naš super komšiluk svako malo pred vratima ostavi kesu paprika, paradajza ili šta god da je rodilo u tom periodu“, priča Zvjezdana.

Ona kaže da ju život na selu podsjeća na nekadašnji život, život u bivšoj Jugoslaviji.

„Ljudi su vrijedni, po čitav dan rade i uzajamno se pomažu. Okupe se predveče na kafi i tu se čuje samo smijeh. Puno djece trčkara i igra se sa štapovima, pijeskom, jedu voće koje nađu usput i uživam gledati kako Vuk odrasta ovdje“, priča naša sagovornica.

Ona kaže da je njen sin prljav i musav od glave do pete, ali da je sretan.

„Dok sam živjela u gradu nikako mi se nije svidjela ideja da sa djetetom provedem dan na jednom te istom igralištu, gledam kako s ljulje ide na tobogan, s tobogana na klackalicu. Pri tom sjedim na mjestu jer sam primorana. On sad bezglavo hoda kuda hoće, možemo da biramo, šuma, sokak, Vrbas, komšiluk i mnogo djece, štap u jednoj ruci, kamen u drugoj i trk“, kaže Zvjezdana.

Uz posao i brigu o malom sinu Zvjezdana kaže da se trenutno ne može posvetiti umjetničkom radu. Kaže da nađe prostora za kraće projekte koji ne oduzimaju puno vremena, a čim joj sin još malo poraste, ističe, da će se situacija promijeniti.

Zvjezdanu smo pitali o čemu razmišlja na kraju dana kad se svi poslovi završe:

„Tad je cilj ne razmišljati i totalno se isključiti. Sjednem na balkon i opustim se. Ovih dana prebiram školu po glavi, počela je školska godina pa kad se uhodamo Vuk i ja i baka-servis biće opušteno“.

Na kraju razgovora Zvjezdana preporučuje mladim parovima sa djecom da se odluče na život na selu, prije svega zbog svadja i razmirica je zbog besparice i stresa koji život u gradu nosi sa sobom.

„Za početak se riješe nervoze, a ako se odluče za baštu još bolje. Djeci je svakako mjesto u prirodi bar prvih godina zivota“, ističe Zvjezdana Veselinović Mijatović.

Izvor: Buka/ Maja Isović Dobrijević