Pročitajte priču čika Milana (103), najstarijeg partizana u Banjaluci

Rođen je u Austrougarskoj, odrastao u Kraljevini SHS, borio se protiv Hitlera i NDH i izborio za socijalističku Jugoslaviju, koju i danas smatra svojom jedinom pravom domovinom. Milan Puzić (103), najstariji partizan u Banjaluci, kako svjedoči njegova ćerka Miroslava Ivanić, više nije u stanju da se pridruži svojim drugovima na svečanostima povodom Dana ustanka.

Prije četiri godine za „EuroBlic“ je govorio o svojim sjećanjima, na ustanak u Pasjaku kod Drvara, bitkama na Sutjesci i Neretvi, odlikovanjim i počastima.

Sve do stotog rođendana čika Milan je svakog dana, pred ručak, šetao Gospodskom, a često se znao popeti i do kancelarije SUBNOR na trećem spratu, da popriča sa ratnim drugovima. Pamćenje i bistar um ga i danas služe. Sjeća se svakog potočića, zaseoka i brda na kojem je ratovao, od jula 1941. kad se krajiška mladež digla na Treći Rajh, do maja 1945. kad su neprijatelja dotjerali do austrijske granice, a tjerali bi ih i dalje, da saveznici  nisu rekli „stop“.

“Nismo se ničeg bojali, možda i zato što smo bili puka sirotinja, nismo imali ništa, osim vjere u bolje sutra” – kaže čika Milan.

Kao mladić je radio u drvarskoj viskozi i učestvovao u štrajkovima i radničkim nemirima, ali nije bio komunista, pa je u aprilu 1941. s pjesmom krenuo da brani kralja i otadžbinu.

Za nekoliko dana to se ratovanje neslavno završilo. Pobjegao je iz zarobljeništva i, krijući se od njemačkih i ustaških patrola, vratio se u svoje selo Bastasi kod Drvara.

“Kad sam došao, vidim, nema jednog komšije, pa drugog, trećeg. U jednom zaseoku ustaše ubile dvoje ljudi, a iz drugog dvojica momaka pobjegla „u šumu“. Jednom našoj kući dođe Đuro Bodroža, žandar koji je bježao od ustaša, a imao je brata komunistu. Gledam ja njega, pa ga pitam: je li, Đuro, hoće li se dizati taj ustanak? A on me pita: bi li ti išao? Reče mi gdje da odem i kome da se javim” – prepričava čika Milan.

Već 15. jula 1941. u šumi kod zaseoka Pasjak pristupio je odredu, koji će 13 dana kasnije podići ustanak, osloboditi Drvar i formirati  jednu od prvih slobodnih teritorija u Evropi.

Milan Puzić je ratovao po čukama i visovima do Bihaća do Bijelog Polja i od vojnika i desetara dogurao je do čina majora.

Ranjen je tri puta, a najdramtičnije je bilo na Neretvi, gdje je braneći ranjenike, i sam pogođen rafalom u nogu. Spasao ga je komandant bataljona Milan Atlagić.

“Dopuzao je do mene i šapnuo: vući ću te za zdravu nogu, a ti se odupri rukama. Tako smo puzili, pod neprijateljskom vatrom, a ja onako ranjen, vučem strojnicu, nisam htio da je ostavim. Srećom bilo je hladno, minus 20, rana se zaledila, pa nisam iskrvario” – priča čika Milan.

Sjeća se i jezivih scena, kada su njemački bombarderi gađali ranjenike, a oni sa nosila bespomoćno gledali u nebo. U pamćenje mu se urezala i suza brata Nikole, kad ga je posjetio u ratnoj bolnici u Prozoru.

“Tada smo se posljednji put videli. Poginuo je 1945. na Novom, četiri dana prije nego što je grad oslobođen” – priča Milan Puzić.

Prepričava i kako je iz ešelona ranjenika i invalida, u koji je raspoređen nakon bitke na Neretvi, pobjegao u svoju borbenu jedinicu, koju je jedva našao na granici Crne Gore i Sandžaka.

Stari spomeničar, kaže, ne voli partizanske filmove i odavno je prestao da ih gleda.

“U njima je sve prikazano šturo, blijedo. Kad sam gledao filmove o Neretvi i Sutjesci, a dobro znam šta se tamo stvarno dešavalo, osjetio sam to na svojoj koži, neke su mi scene izgledale smiješno, a neke besmisleno  i tužno” – kaže Milan Puzić.

Glad gora od rafala

Milan Puzić kaže da mu je od svih ratnih nevolja najgora bila glad. Dešavalo se da partizani danima ne okuse ni zalogaja. Tako je bilo i uoči proboja na Sutjesci.

“Komandant brigade Nikola Karanović nam je otovreno rekao: ako noćas ne probijete obuč, bolje je koljite se sami, nego da čekate fašiste! Opkoljeni, stiješnjeni u planini, pritisnuti desetostruko moćnijim neprijateljem, skapavali smo od gladi. Dok smo se spremali za proboj, napade neprijateljska patrola našeg komandanta, mi za puške da ga dobranimo i – u tom metežu zarobismo njihovu kobilu. Odmah smo je zaklali i svako je dobio po komad mesa. Nismo imali kad da ga pečemo ili kuvamo, ja čak nisam mogao dočekati ni da se ohladi, pa mi se smučilo, kad sam zagrizao. Ali, nisam odustajao”  – priča čika Milan i dodaje da je prijesna konjetina bila najčešće partizanska hrana.

Ljubav u doba rata

Milan Puzić se još u ratu zagledao u svoju komšinicu Slavku, omladinsku aktivistkinju, s kojom se oženio 1945. i stekao troje djece, četvoro unučadi i četvoro praunučadi. Poslije rata su živeli u Beogradu i Sarajevu, a potom godinama u Sanskom Mostu, gdje je Milan bio načelnik vojnog odsjeka. Penzionisan je 1957. kao potpukovnik, a od šezdesetih žive u Banjaluci.  Slavka je preminula prije pet godina i Milan kaže da je nikad neće prežaliti.

Spomenica draža od ordena

Posljednje odlikovanje dobio je 2014. godine, na 70 godišnjicu oslobođenja Banjaluke i to od – Rusije, za posebne zasluge u zajedničkim borbama sa Crvenom armijom.

“Deset puta sam odlikovan, ali mi je Partizanska spomenica draža od svih ordena” – rekao je čika Milan.

Izvor: Blic/Milkica Milojević