Novinarstvo, košarka, umjetnost: Moji putevi dok se ne desi ono što istinski želim (Foto)

Profesionalno, ona je diplomirani novinar. Zaposlena je u tvornici obuće “Bema”. Bavi se i košarkom, kao jedina žena u timu. Ali, to nije sve. Slika na staklu, pretežno apstrakciju, kao i ikone i brojne motive iz prirode. Naša sagovornica, Banjalučanka, Biljana Nedić, tvrdi da su to sve posebne ljubavi, naizgled nespojive, ali se divno dopunjuju.

“Nikada nisam imala želju ili bilo kakvu vizuju u pravcu novinarstva. Sviđao mi se taj posao kada gledam novinare, kamermane/snimatelje…i ostale..Sve mi je to djelovalo lijepo i privlačno, ali ne u smislu da se ja bavim time…čak sam voljela biti predmet interesovanja medija, neko o kome se piše, čita, razmišlja, koga gledaju… Moje polje interesovanje jeste bilo uvijek umjetnost, ali više usmjereno ka slikarstvu i srodnim stvarima. Tek kasnije, kada sam istraživala šta koji fakultet nudi, desilo se novinarstvo kao interesantna opcija. Pomislila sam da je to dobro za mene koja sam zbog različitih stvari kojima se bavim, predmet medijske pažnje. Uvijek sam medije vidjela kao velike i moćne i htjela sam to nekako koristiti, naučiti kako da iskoristim prostor koji mi daju u medijima. Ali već na prvoj godini rodila se ljubav prema novinarstvu. Sa druge strane, počela sam biti svjesna toga da ja mogu biti ta koja će tu veliku moć držati u svojim rukama, da će mi to pomoći da pomažem sebi i drugima, da potičem na pozitivne akcije i da mijenjamo stvari na bolje. Jer, ko bi bolje i mogao pričati moju priču, priču svih osoba sa invaliditetom, ako ne onaj koji to osjeća na svojoj koži” – iskrena je Nedićeva.

Suočila se, kaže, sa brojnim predrasudama, onim intelektualne prirode. Ne prihvatamo različitost, empatija nam je “zakržljala”, a kako tek volimo da osuđujemo. Malo praštamo.

“Kritikujemo sve i svakoga, a trebalo bi da im ukazujemo i da ih učimo. Ljudi najviše iz neznanja prave greške, mi im trebamo pomoći da saznaju. Kada bismo samo malo više gledali i slušali, slika bi bila mnogo jasnija.

Lijepo je živjeti u Banjaluci, ali iz moje perspektive ponekad i veoma teško. Ja svaki dan moram planirati i ponekad samo jedan stepenik može da napravi ogroman problem. Ljudi su bezobzirni, ponekad i bahati. Mnogi u nekoj namjeri da se dokažu da su jači i moćniji prave nekom ogromne probleme… na primjer, parkirajući se na mjesto namijenjeno osobama sa invaliditetom. Sa druge strane, mislim da kod nas žive divni i susretljivi ljudi, lijepa je priroda i kada bi smo samo malo više bili svjesni svega što nas okružuje, bili bismo i srećniji.

Ja nemam pravo da se žalim, jer ima ljudi sa ozbiljnim problemima, bolesnih i onih koji su izgubili nekoga, koji su gladni, ili onih koji nemaju krov nad glavom ili ih je zadesio nesrećni rat pa ne znaju da li će sačuvati goli život mislim da bi se takvi rado mijenjali sa mnom”.

KKI “Vrbas” iz Banjaluke je toliko uspješan, na evropskom nivou. Gdje god odu pokažu se u najboljem svjetlu, osvajaju turnire, donose nam medalje i pehare. Nedavno su osvojili turnir u Kidričevu, u Sloveniji. Uspjeli su to uprkos težnji protivničke ekipe, Rusije, da ih ove godine savlada.

U finalu su pobijedili snažnu Austriju! A zamislite kakve uslove rada i treniranja imaju ove ekipe, u odnosu na našu koja nema ni adekvatnog stručnjaka da vodi računa o njihovom zdravstvenom statusu i da im pruži sportsku masažu, koja je neophodna ovim vrsnim profesionalcima. Jer, njihovi padovi i povrede na terenu mogu da budu veoma ozbiljne.

“Mislim da ne postoji povreda koja bi me natjerala da se samoincijativno povučem. Postoji samo toliko jaka povreda koja bi me prosto natjerala na to jer bi mi onemogućila igranje, ali to se još uvijek nije desilo. Jedina stvar zbog koje bih ostavila košarku je moja porodica, koja će, ako je ikada osnujem, biti na prvom mjestu.

Osvojili smo sve lige u kojima smo se takmičili, sve kupove, sve turnire na kojima smo učestvovali. Ne znam koja mi je najdraža jer svaka ima svoju težinu i priču. Porazi su teški, ali uvijek donose pouku, pa me nauče. Mislim da nema nedostižnih tutula, ako ti sam odlučiš da su dostižne. Postoji rad, odricanje i vjera. Ono što želim je dobar plasman sa Reprezentacijom Srbije za koju treba da nastupam u julu. Sa svojim klubom Vrbasom, mislim da sam osvojila sve što sam željela”.

Ona zna za prepreke. Ali, bori se da ih savlada. Do rezultata dolazi isključivo radom, radom i radom. I možda biste zaključili kako je mnogo toga postigla. U pravu ste, i jeste, bez sumnje! Priznala nam je, ipak, da će ostvarena biti tek onda kada bude imala porodicu. Do tada, kako nam je rekla, sve što radi je zabavljanje dok čeka na ono što istinski želi.

Izvor: Banjalučanke.com/Foto: Borislav Zdrinja Zipa photo Agency