Zašto smo slijepi i gluvi na porodično nasilje?

Uhapšen Banjalučanin jer je zlostavljao 10-godišnju nećaku” naslov je koji nas je dočekao ovog jutra. Zar ponovo, prva je reakcija i pitanje koje se samo nameće, nako šokantne priče o zlostavljanja troje djece iz iste porodice, nadomak Laktaša.

Oba puta, reagovala su upravo djeca. Povjerili su se nastavnici, u jednom, i komšinici, u drugom slučaju. Gdje su bili ostali i zašto ništa nisu primijetili?

“Oni koji najčešće mogu primijetiti da je dijete žrtva nasilja bilo kog oblika to su roditelji, a potom su oni koji najčešće su u kontaktu sa djecom. To su radnici u dječijim vrtićima i radnici u vaspitno obrazovnim ustanovama”, navodi Miroslav Đurić,inspektor policije za prevenciju u MUP-u RS.

Najčešće ne primijete prve simptome ili indikatore koji ukazuju da je dijete žrtva bilo kojeg oblika nasilja, a to su najčešće: ispoljavnaje uplašenosti, anksioznosti, depresivnosti, smanjeno školsko postignuće, inhibiransot u socijalnoj komunikaciji, a zatim neuredna odjeća, neuredna lična higijena itd.

“Sve nadležne institucije škole, Centri za socijalni rad, Centri za mentalno zdravlje, zdravstvene ustanove, ambulante porodične medicine, policija, nastavno osoblje, klubovi, sekcije, svi su dužni prijaviti svaku sumnju na nasilje, a ne samo nasilje za koje su sigurni da se desilo”, kaže Zlata Hadžić-Bajrić, zamjenik ombudsmena za djecu RS.

Čini se da nam ispunjavanje dužnosti- roditeljskih, rođačkih, komšijskih, pa na kraju i ljudskih, nije jača strana. Na tim ispitima, redovono padamo, ali ništa novo da naučimo. Pitanje zašto niko nije znao za stravično porodično nasilje- nameće se samo po sebi. Mogući odgovori nam ne služe na čast. Neko je morao da zna, vidi, čuje, ali je ćutao – zbog neznanja ili straha za sebe i svoju porodicu. Ili smo samo odlučili da gledamo svoja posla.

“Nemoguće je da djeca ne prepozanju ljude od povjerenja. Mi odrasli se moramo potruditi da kod djece stvorimo povjerenje, mi moramo biti osobe od povjerenja kojoj će se dijete otvoriti, reći šta ga muči. Ali to je onda velika odgvornost na nama odraslima da znamo šta ćemo sa tom informacijom i kako. A u svemu tome svoju ulogu neosporno ima sistem”, navodi Zlata Hadžić-Bajrić.

Da li je, u stravičnom slučaju iz Slatine, u tom sistemu zakazala i škola? Psiholozi vjeruju da si i iz običnog, dječjeg crteža, može vidjeti mnogo toga, a kamoli iz komunikacije s vršjacima ili nastavnicima.

“To se vidi preko domaćih zadataka, djeca će pisati, djeca će projektovati svoja razmišljanja zavisno od uzrasa. Niži uzrast preko crteža, viši uzrast više će u nekim sastavima, nekim pismenim izrazima itd. Dijete će biti okupirano tim i nesvjesno, spontano će biti više povučeno, ćutljivo, izvan grupe, biće zamišljeno, biće naravno manje aktivno, manje će se igrati, manje će crtati, manje će čitati”, pojašnjava Aleksandar Milić, psiholog.

U teoriji i na papiru, djecu od bilo kog oblika zanemarivanja i zlostavljanja štitimo, reko bi se, savršeno. Tu su konvencije, zakoni, protokoli i institucije koje se hvale da su međusobno umrežene.

Kako nam, onda, promakne, horor u velikom gradu ili sasvim urbanoj varoši poput Laktaša? I da li treba da se zapitamo šta se tek može dogoditi u nekoj zabačenoj sredini i za koliko stravičnih, dječjih sudbina, nikad nećemo ni saznati?

Izvor: Atv