Gradonačelnik: Kome treba, a kome smeta nova toplana

Počeću s pitanjem: Kome treba gradnja nove toplane u Banjaluci na drvnu sječku? Treba građanima da dobiju sigurnu i kvalitetnu uslugu grijanja. Treba i gradu da prekine finansiranje sve težeg gubitaša, a dobije novu, profitabilnu kompaniju. Treba i domaćoj privredi, jer će nova toplana novac trošiti i za nabavku i za proizvodnju na domaćem tržištu.

Građani Banjaluke već godinama nisu sigurni da će ih zimi toplotnom energijom ugrijati “Gradska toplana”. Neki se isključuju, mnogi su nezadovoljni uslugom, a svi su nesigurni da će grijanja uopšte biti. Problemi se svake sezone samo uvećavaju. Dugovi aktuelne “Toplane” a.d. narasli su do 85 miliona KM, nijedna banka više neće da prati poslovanje “Toplane”, a ugovor o snabdijevanju mazutom ima jedan nabavljač već dugo godina. Svaka nova sezona donosi novi čist gubitak od bar desetak miliona KM. Grad Banjaluka svake godine čini nevjerovatne akrobacije da podrži preduzeće čiji je većinski vlasnik, koje bi trebalo samo da posluje na tržištu, radi obezbjeđivanja grijanja. Da grad, a često i Vlada, ne podržavaju “Toplanu” posljedice bi bile katastrofalne. Bez grijanja bi ostalo 20.000 korisnika, domaćinstva, škole, vrtići, ustanove, hirurgija, uprave…

Problem gradskog grijanja neuspješno se pokušava riješiti već dugo godina. Analiziraju se svi mogući energenti i modeli: gas, “Incelova” energana, termalne vode ispod Banjaluke, ugalj iz Stanara, mini-toplane na više lokacija, zakup, koncesija, EBRD… Predugačak je spisak ideja i pokušaja. Instalisane su i dvije mini-toplane na Starčevici i Kočićevom vijencu ukupne snage od 16 MW, što je smanjilo troškove, ali nije riješilo problem. Realnost je da sadašnja toplana sve više tone i svaka naredna sezona je neizvjesnija od prethodne.

Ovako više ne može dalje.

Moraju se donijeti odluke i pokušati izaći iz strmoglavog pada u bankrot postojećeg preduzeća, praćenog dospijećem nekoliko desetina miliona maraka duga na budžet grada, uz prestanak daljinskog grijanja u gradu i ugrožavanja stanovnika u zimskom periodu.

Jedino rješenje je gradnja novog postrojenja na drvnu sječku, potpuna zamjena skupog, uvoznog mazuta jedinim domaćim energentom, znatno niže cijene. Dobra stvar je da su proteklih godina rađene detaljne studije i analize, ona Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) i Centra za klimatske promjene u studiji UNEP, koji su jasni u preporukama: neophodna je gradnja novih kotlova na drvo, uz rekonstrukciju toplovodne mreže, izmjene tarifnog sistema, uz podvarijante korištenja mazuta za ekstremne temperature.

Dežurna pitanja koja se postavljaju za ovaj prijedlog su: Ima li dovoljno drvne sječke? Ima. U svim studijama dokazano je da samo u zapadnom dijelu Republike Srpske ima dovoljno drveta i drvenog otpada. Za sezonu je potrebno od 80.000 do 100.000 kubnih metara. Po podacima “Šuma Srpske”, na zapadnom području ima do 700.000 kubnih metara koji se mogu sakupiti, najvećim dijelom iz šuma kojima gazduje javno preduzeće, ali i preko 140.000 iz neiskorištenog drvnog otpada od privatnih lica, proizvođača ili vlasnika.

Zašto se ne koristi drugi energent? Odgovor je u kontrapitanju: Koji? Projekcije cijena nafte, mazuta i gasa, kao uvoznih energenata koji su na globalnom tržištu, govore o neminovnom rastu narednih godina, u raljama politike i globalnih sučeljavanja.

Uz to, najbliži gasovodi su u Zvorniku i Okučanima u drugoj državi, bez ikakvih skorih projekcija da će stići do Banjaluke. Za one koji pominju ugalj valja podsjetiti da se “ekološka” Banjaluka dva puta dizala na noge na pomen termoelektrane, jednom prije, a drugi put poslije rata, pa su vlasti uvijek odustajale, a ugalj u Stanarima više i nije u eksploataciji Republike. Pominjanje “Incelove” energane spada u davno prošlo vrijeme jer je kompanija davno bankrotirala i devastirana se prodaje u dijelovima, dok je ispitivanje termalnih voda ispod Banjaluke dug, neizvjestan i vrlo skup posao. Ostaje nam domaći resurs, a to je drvo. Uz to, i preporuka toplanama u Srbiji je upravo prelazak na drvo kao energent.

Koliku instalisanu snagu treba da ima novo postrojenje? Sada je instalisano oko 250 MW, koji se velikim dijelom ne koristi. Iskustvo iz grijnih sezona, a naročito ove koja je imala dug hladan period od decembra do februara, daje nam odgovor o najmanje dodatnih 50 MW, uz postojećih 16 MW u mini-toplanama.

Zašto sada? Jer je iduća sezona još manje izvjesna sa sadašnjom toplanom i još je veći rizik da grad ostane bez grijanja.

Da li je moguće izgraditi toplanu za jedno ljeto? Jeste. Za gradnju postrojenja potrebno je tri do četiri mjeseca. S adekvatnom pripremom i napornim, pa i fanatičnim radom i praćenjem svih službi, dobar partner može da prestigne vrijeme.

Zašto izbor strateškog partnera za gradnju nove toplane? Jer privatni investitor ima interes da nova toplana radi i donosi profit.

Na godišnjem prihodu od 20 miliona KM je to i moguće, a nema ni interes da napravi gubitaša i ne može sebi priuštiti gubitak od 85 miliona, dok grad ili država kao vlasnici, nažalost, mogu da dođu i do ovako visokih dugova i povećavaju ih dalje. Uz to, grad nema kapacitet za samostalnu investiciju u iznosu od oko 30 miliona KM samo za novu toplanu, a da pritom ne obustavi ili ugrozi sve druge komunalne, razvojne, pa i elementarne potrebe u narednim godinama.

Ima li mogućih partnera? Ima. Svake sedmice kroz Gradsku upravu prolaze i najpoznatije svjetske kompanije zainteresovane ili za prodaju opreme ili za kompletnu gradnju. Jedino pitanje je ko je spreman da se uhvati izazova odmah, a da ne pregovara još narednih nekoliko godina.

Kome odgovara gradnja nove toplane? Svima osim naftnom lobiju!

Prije svega građanima jer treba da dobiju pouzdano, 24-časovno grijanje u sezoni, po istoj cijeni. Zatim gradu, jer će uložiti sredstva u investiciju koja treba da daje dobit, umjesto nekoliko desetina miliona maraka spaljenih i poslatih u dim od mazuta. Domaćim proizvođačima i prerađivačima drveta, jer će imati novog velikog kupca koji će ovdje ostaviti desetine miliona maraka domaćim prodavcima.

Kome ne odgovara nova toplana? Samo naftnom lobiju!

Na uvozu i prodaji mazuta mogu se zaraditi milioni maraka, koji odlaze van zemlje i u dim iz “Toplane”. I svake godine je sve više i sve teže. Zato će naftni lobi biti spreman na sve javne kampanje, uticaj na medije i odbornike, lobiranje državnih i opštinskih službenika. Nadam se, barem ne i na ugrožavanje života i bezbjednosti onih koji treba da donesu i vode ovakvu odluku.

Zaključiću jasnom porukom koja se odnosi ne samo na priču o “Toplani”, već i o mnogim drugim pokušajima koje nova gradska administracija preduzima. Najlakše bi bilo ne preduzimati nikakve inicijative i biti optužen samo za nečinjenje. Svaka inicijativa ili donošenje velikih, pa i rizičnih odluka, a pogotovo ugrožavanje velikih materijalnih interesa, daleko je opasnije i otvara mnogo novih frontova i prilika za napad.

Najmanji rizik je ne činiti ništa. Ova administracija će rizikovati čineći.

Izvor: Nezavisne