Predrag Tošić: Kako smo osvojili Bosfor

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Objavljeno: 16. 2. 2017

Banjalučki kuvari Predrag Tošić i Bojan Dragić na 15. internacionalnom takmičenju kuvara u Istanbulu, u konkurenciji 2.000 kuvara iz 40 zemalja sa osvojili su četiri medalje – dva zlata i dvije bronze. Ovo je priča o njima.

Ne dešava se prvi put da učestvujemo na takmičenjima, da osvojamo neka priznanja, da se vraćamo puni utisaka i da zatim odgovaramo na pitanja pa kako je bilo, kako ste uspjeli; nismo ni sumnjali u vas.

Šta je potrebno da uspijete, da se pokažete, da se dokažete negdje u dalekom svijetu ali i ovdje? Vjerujem da to znaju mnogi od vas, sportisti, glumci, slikari, muzičari i svi drugi veoma talentovani ljudi našeg grada, naše države. Ja ću ispričati priču o kuvarima koju možda niko od vas ne zna. Možda će vam biti smiješna, tužna, možda ćete biti ponosni na nas, možda ćete nas ismijjavati, ali znajte samo jedno – mi smo uvijek davali sve od sebe, u svakom pogledu.

Ovo je moja priča, ili ako želite može biti priča Vlade, Bojana, Nemanje, Šljive, Dragana, Relje.

Činjenice kažu – nas sedam predstavljali smo naše zanimanje, našu školu, naš grad na više od 25 nacionalnih i internacionalnih takmičenja i osvojili više od 60 medalja. Poziva za takmičenje je bilo daleko više, mi nismo imali sredstava da otputujemo, da uplatimo kotizacije, da kupimo namirnice.

Odlazak na jedno takmičenje (u zavisnosti gdje se održava) košta od 1000-2000 KM po učesniku, na takmičenja koja se  organizuju u nekim udaljenijim zemljama troškovi prelaze i po 3500 KM. Kao što i pretpostavljate ove troškove u većini slučajeva snosimo sami, zato i jeste tako teško.

Ali da vas ne zamaram temama o novcu, toga ionako uvijek fali, opisaću vam takmičenje, evo može ovo poslednje u Istanbulu.

Za svako takmičenje objave se discipline koje učesnik može da izabere, primjera radi u Istanbulu je bilo 15 disciplina: jelo od ribe, restoranski desert, jelo od jagnjećeg kotleta, karving – skulpture, live karving, torte i sl.

U zavisnosti od kategorije koju ste prijavili dobijate vrijeme pripreme. Za jelo od ribe i desert imali smo 30 minuta da pripremimo dva identična jela i da ih serviramo na dva tanjira. Za pripremu tjestenine imali smo još manje vremena, svega 25 minuta. Internacionalne sudije ocjenjuju sve, ulaze u boksove (posebno napravljene male kuhinje za svakog učesnika), gledaju način pripreme jela, pravila struke, kompoziciju namirnica na tanjiru, kreativnost u pripremi, izgled i naravno ono što je najbitnije ukus jela. Na osnovu toga dobijate pozitivne ili negativne bodove. Na osnovu svega toga osvajate neko priznanje ili idete kući praznih ruku. Mislim da nije potrebno naglašavati da je svako takmičenje izuzetno naporno u fizičkom i psihičkom smislu.

Obično na takmičenja idu dobro opremljeni timovi kuvara koji predstavljaju svoju zemlju, timovi koji imaju sve uslove za pripremu, vježbanje, timovi sa svim mogućim inventarom, namirnicama, podrškom, timovi sa sponzorima. A mi? Pa mi smo mi, mali tim bez svega gore navedenog. Kada idemo na takmičenje obično nas bude dvojica ili trojica, ostali nemaju slobodnog vremena ili najčešće nemaju para.

Obaveza svakog pojedinca jeste da donese svoj inventar i alat sa kojim će da radi (tave, šerpe, lonce, daske, noževe, uređaje i sl.). Nacionalnim timovima to ide lako od ruke, a kod nas, pa mi molimo Boga da se u isto vrijeme i isti dan ne takmičimo jer bi jedan morao odustati (nemamo dovoljno suđa). Primjer iz Istanbula. Bojan se takmičio odmah poslije mene u boksu do mene, to nam je bila olakšica jer sam se nakon korištenja i pranja suđa, pokretom profesionalnog iluzioniste riješavao suđa, tj izbacivao napolje iz boksa gdje je Bojan poput profesionalnog žonglera hvatao toliko potreban inventar.

Evo još jedan primjer. Takmičio sam se u pripremi domaće tjestenine. Pripemao sam raviole sa kruškom i gorgonzolom, u lijevom boksu jedna Turkinja sa profesionalnom mašinom za tjesteninu, u desnom boksu Palestinac sa profesionalnim mikserom i mašinom za tjesteninu. U sredini sam ja, sa plastičnom vanglom, drvenom kuvačom i drvenom oklagijom. Dok sam radio tjesto a brašno letilo svuda oko mene sjetio sam se one izreke – mijesi, mijesi neće ti škoditi. I nije mi škodilo, osvojio sam zlato.

 Ovaj put smo putovali avionom, što je malo teža okolnost po nas takmičare. Zbog ograničenog prtljaga moramo često na pola aerodroma izbacivati stvari iz kofera. Naravno ostavljamo šerpe i suđe u koferu, izbacujemo garderobu. Priznajemo, Istanbul je divan kada ga posmatrate noseći samo dvije majice i jedne hlače. Ne brinite se, veš je povoljan u Turskoj.

Uglavnom, ovo je jedna mala priča sa naših mnogobrojnih putovanja. Već poznata ekipa gore navedenih kuvara svaki put dokažu da ono što su učili u našoj ugostiteljskoj školi zaslužuje pažnju, pored naše želje i lavovske borbe, snalaženja i improvizacija, medalje nam nisu nepoznanica.

Zato ću da spomenem sve svoje drage prijatelje i kolege, da im se zahvalim na svim zajedničkim putovanjima i takmičenjima. Svaki od njih je nosilac mnogobrojnih priznanja i medalja sa internacionalni i međunarodnih takmičenja. Bojan Dragić, Vladimir Vojnović, Dragan Šljivić, Nemanja Nenadić, Dragan Crnčević, Relja Dimitrijević, momci koji su uz pomoć kuvače i lonaca bili i jesu vrhunski ambasadori UTTŠ i naše Banjaluke.

Izvor: Mondo

Share on FacebookTweet about this on Twitter
Preporuči na Viberu Pratite nas putem Vibera

Međunarodno priznati IT kursevi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Banjaluka.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Banjaluka.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Banjaluka.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac takođe prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Šta mislite o ovoj temi?

Domko baner