Od asistenata zavisi 120 osoba sa invaliditetom u Banjaluci

Banjaluka je jedan od tri grada u RS, koji plaća personalnu pomoć osobama sa invaliditetom, uključujući i slijepe i slabovide.

Stanari Zavoda distrofičara pomoć asistenata imaju 24 časa tokom cijele sedmice, dok oni koji žive u svom domu, imaju pravo na najviše 120 časova asistencije mjesečno.

U Zavodu distrofičara trenutno boravi 28 stanara, koji smještaj u dvokrevetnoj sobi plaćaju oko 200 KM. Među njima su i zaposlene osobe i penzioneri. Kako kažu, u ovoj ustanovi imaju svu potrebnu pomoć, ali dvije porodice su ipak odlučile da se odsele.

Porodica Jelisavac dobila je plac i materijal za kuću, dok je porodica Simić dobila stan u Adi.

“Van Zavoda, osobe oboljele od distrofije najčešće imaju pomoć porodice, ali ima i onih koji se teško snalaze sami, pa po nekoliko mjeseci na izađu iz stana. Ipak, opštine u kojima žive nisu zainteresovane da ih pošalju u Zavod da se socijalizuju i doškoluju” – kaže direktor Zavoda, Željko Ubiparip.

Banjaluka je jedan od tri grada koji osobama sa invaliditetom nudi uslugu personalnih asistenata, za šta godišnje izdvoji oko 370.000 KM. Pomoć asistenata ovim osobama nude još samo Gradiška, te Kozarska Dubica, gdje se naknade za asistente isplaćuju sa zakašnjenjem.

Porodica Simić jedna je od dvije koje su se odselile iz Zavoda distrofičara, jer su od Grada 2009. godine dobili stan.

Miladin Simić ne može da se kreće bez kolica, a njegova supruga Danka je oboljela od dečije paralize i epilepsije. Imaju dvadesetogodišnjeg sina, koji, kako kažu, ne može mnogo da im pomogne zbog problema sa kičmom.

Kažu da su u Zavodu bili potpuno zaštićeni i imali svu potrebnu pomoć, pa su preseljenje u novi stan odlagali pet godina.

“Da nam daju zgradu Vlade RS, nama to ništa ne znači bez nečije pomoći. Supruga je i sama bolesna, a sin nije dovoljno snažan niti smije da me podiže iz kolica. Veoma teško se snalazimo” – kaže Miladin.

Objašnjava da mu je, preko Centra za socijalni rad, personalni asistent obezbjeđen četiri sata dnevno:  na dva sata ujutro i isto toliko uveče, ali samo radnim danima.

“Vikendom nema personalne asistencije, pa često pozovem komšiju penzionera da mi pomogne i platim mu deset maraka za dva dolaska dnevno” – kaže Simić.

Uslugu personalne asistencije plaća Grad, a pruža je Humanitarno udruženje „Partner“. Koordinator službe u ovom udruženju Željko Mastikosa kaže da imaju 120 korisnika, a pomoć im pruža 38 asistenata.

“Razumijemo Miladinove potrebe, ali on ima koliko – toliko pokretnu suprugu i sina, dok imamo i korisnika koji žive sami i zaista im je potrebna asistencija 24 časa” – rekao je Mastikosa.

Pomoć persolanih asistenata koristi i deset slijepih osoba, od kojih su dva bračna para.

“Pojedini naši članovi veoma teško se snalaze i u vlastitoj kući, pa im je pomoć asistenata neophodna. Pomognu im u kućnim poslovima, odvedu ih ljekaru, u apoteku, banku ili trgovinu” – kaže Radomir Radanović iz banjalučke Organizacije slijepih i slabovidih lica.

Dodaje da Grad nema zakonsku obavezu da slijepim osobama plaća personalne asistente, ali ovu uslugu ipak im nudi već deset godina, iako se broj korisnika povećava.

Pravo na pomoć

U banjalučkom Centru za socijalni rad pojašnjavaju da se za svakog korisnika procjenjuje kakva pomoć mu je potrebna i koliko sati dnevno će se asistent zadržati kod njega.

Grad je odlučio da je 120 sati asistencije mjesečno najviše koliko može biti određeno za jednu osobu.

“Samo malom broju naših korisnika pomoć asistenta je potrebna 24 časa dnevno i oni uglavnom stanuju u Zavodu distrofičara. Ostalima pomažu i članovi porodice”– kažu u Centru i dodaju da Grad dosta redovno isplaćuje novac za ove namjene.

Izvor: Blic