Jovan Kostić, mali Banjalučanin sa Aspergerovim sindromom

Kada se pomene Aspergerov sindrom, mnogi odmah pomisle na film „Kišni čovjek“. Prema mišljenju većine stručnjaka, ovaj sindrom pripada autističnom spektru, ali svakako posjeduje specifične karakteristike.

Osnovne osobine su poteškoće pri socijalizaciji i komunikaciji, teže održavanje dijaloga, ali i fokusiranje na jednu temu o kojoj osobe sa Aspergerom sve vrijeme govore.

Rutina igra veliku ulogu u njihovom životu, dok ih odstupanje od uobičajenog rasporeda zbunjuje i tada uglavnom ne mogu kontrolisati osjećaje.

Upoznali smo Jovana Kostića, desetogodišnjeg dječaka sa Aspergerom i njegovu majku Vanesu, koja je sa nama iskreno podijelila sve kroz šta su prošli.

“On je do druge godine bio sasvim normalno dijete kao i sva druga djeca. Kasno je primio vakcinu, oko druge godine, a koja se inače prima oko prve godine života. Da li je to imalo uticaja, ja ne znam?! Znam samo da je njegov govor stao, stagnirao je i više nigdje nije kretao. Naišao je period, mada ne učestao, vrištanja i bacanja na pod. Počeli smo da se informišemo i da tražimo mišljenje stručnjaka da bismo ustanovili šta nije u redu”, rekla nam je mama Vanesa.

Od tada počinje agonija. Pokucali su, kako kaže, na mnogobrojna vrata, iza kojih su dobijali različite informacije i dijagnoze. Pojedini su stručnjaci rekli da je došlo do stresa i do, uslovno rečeno, zastoja u organizmu  što je dovelo do smetnji u razvoju. Krenuo je kod logopeda, teta Divne, pet puta sedmično.

“Kod njega nije bilo nikakvog govora. To je doslovno bilo „uhvatite za ruku, odvedete ga i on rukom pokazuje gdje, šta,..“. Kada je imao tri, četiri godine, teta Divna je primijetila da mu je resa ispod jezika spojena i onda smo otišli i to privatno da izganjamo, jer ako idete putem državnih ustanovama, to je dug proces, a vrijeme vam je dragocjeno. Svi su nam govorili, od ljekara na UKC RS do stručnjaka na Poliklinici „nemojte da brinite, nije to ništa, znate, dječaci sporo propričaju, lijeni su, a on će samo jedan dan ustati i propričati“. Nažalost, to se nije desilo, kazala je mama desetogodišnjeg Jovana.

Prekratka spona jezika predstavlja kongenitalni poremećaj, kada je jezik spojen skroz do dna desni, i ne može se ispružiti do usne. Jezik mora da prelazi preko desni donje vilice. Ukoliko je spona ispod jezika suviše kratka, jezik ne može da vrši svoju funkciju, jer vrh jezika se uvlači i beba ne može da ga ispruži.

Vuk je imao četiri godine i dva mjeseca kada mu je izvršena  intervencija jezične rese, jer mu je jezik bio u potpunosti fiksiran. Nakon toga je počeo žvakati i gutati čvršću hranu, a sve do tada je jeo pasirano. Nastao je period izgovaranja prvih jasnih riječi i sklapanja prvih rečenica, ali i dan-danas se suočava sa određenim poteškoćama pri izgovaranju pojedinih glasova zbog, kako kaže Jovanova mama, kasnog uočavanja prekratke spone jezika.

Tek sa devet godina određena je dijagnoza: Aspergerov sindrom.

“Ti sa njim imaš kontakt očima, ti možeš sa njim da vodiš diskusiju o svačemu, ti se možeš sa njim prepirati, on ima svoje i želje i zahtjeve. Ranije, u školi je stalno bio u kazni, jer je pratio šta druga djeca rade, a onda je to isto želio i on. U toku predavanja, prosvjetni radnik mora češće da se njemu obraća, jer mu pažnja olako ode u drugom pravcu. On je jako povodljiv, djeca kao djeca su jako pametna, i odmah shvate ako je neko imalo drugačiji od njih, ako vide da mogu da manipulišu sa nekim, i ako mogu, oni će to iskoristiti. On ima i dobrih drugara koji će ga u jednu ruku zaštititi, ali uglavnom je –  i kada ideš napolje da se igraš, opet moraš da gledaš na koji način će druga djeca doći i koristiti to njegovo,” iskrena je mama Vanesa.

Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju prepušteni su uglavnom sami sebi. Podrška u mnogome izostaje. Gdje da odu i sa kojim stručnjakom da porazgovaraju zavisi isključivo od njih. Gotovo da nikakve smjernice nemaju. U nedostatku stručnog kadra, prvenstveno logopeda i defektologa, put do susreta sa njima preko državnih institucija je dug, a svaka minuta izgubljena u čekanju je nepovratna.

Udruženje “Djeca svjetlosti” je udruženje od republičkog značaja. Putem njega roditelji mogu iznaći lakše puteve podrške u njihovim životnim borbama.

“Mi uvijek ističemo koliko je važna ta rana intervencija djece u tretmane. Što ranije, to su veći izgledi da dijete napreduje i  da postigne neke potencijale”, kazala nam je Nikolina Klepić, psiholog i stručni saradnik iz „Djeca Svjetlosti“.

“Ja još uvijek nisam upoznala drugo dijete sa sindromom. U jednu ruku bih voljela da do takvog jednog susreta dođe, jer želim da vidim kako se ponaša drugo dijete sa Aspergerom i da vidim na kojem nivou je sada Jovan, jer je on dosta napredan. On je dječak koji, kada ga nešto ne interesuje, neće se baviti time, a sa druge strane, kada ga nešto zanima, sve će prevrnuti, svaku knjigu i enciklopediju o tome pročitati , od početka do kraja, dok sve ne spozna i ne usvoji”, rekla je Vanesa Kostić.

U to smo se i sami uvjerili. Jovan voli engleski jezik, muzičko, lilovno i fizičko. Od svih igračaka, najzanimljiviji mu je laptop. Rado nam je otpjevao pjesmu na engleskom jeziku, sa sjajnim britanskim akcentom.

U Udruženju za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“ iz Banjaluke trenutno ima pet osoba sa Aspergerovim sindromom.

U njemu smo upoznali Jovana, dječaka koji je radoznao i želi sve da nauči; koji je radu posvećen; koji voli da kuha, da gradi i da stvara. Dječaka, koji nas je nagradio osmijehom, toplinom i iskrenošću. Takvih je danas malo.

Izvor: Banjalučanke.com