Mrvice i njihova divovska borba za život

17. novembar obilježava se kao Međunarodni dan prijevremeno rođenih beba. Udruženje mama “Mrvica” iz Banjaluke obilježiće ovaj dan posjetom UKC Banjaluka.

Priču o hrabrim mamama i bebama koje su na svijet došle nešto ranije nego što je predviđeno, nastavljamo pričom Rade V. iz Modriče koja je u banjalučkoj bolnici provela tačno 110 dana.

Možda na prvi pogled ne zvuči strašno, ali zamislite 110 dana borbe, straha, strepnje, iščekivanja…

Rada je početkom jula 2016. bila trudna svega 25 nedjelja i pet dana. Tada joj je pukao vodenjak i hitno je prebačena u Banjaluku. Ovo je njena priča:

“Doktori su mislili su da je u pitanju takozvano visoko prsnuće, međutim, do Banjaluke sva plodova voda mi je otišla. Rekli su mi da moram na hitni carski rez i da je beba teška oko jednog kilograma. Vremena za čekanje nije bilo, i iako je rizik bio veliki i za mene i za bebu – to se moralo uraditi. Bojala sam se za život bebe, ali sam istovremeno znala da je to jedina šansa da se on spasi.

Nakon carskog reza nisam imala pojma šta se dešava sa bebom. Pitala sam muža, tatu i brata kako je. Rekli su mi da je živ.Nisam im vjerovala.

Pitala sam sestru sa odjeljenja babinjara da li može otići da vidi kako je moj dječak i da li je živ. Bez razmišljanja, istog momenta je otišla na odjeljenje intenzivne njege. Vratila se sa suzama u očima. Kroz plač mi je rekla da je živ, ali da je u jako lošem stanju. Naime, rodila sam ga jako rano, imao je samo 890 grama i ocjenu 1/1. Oživljavali su ga više od pola sata i nisu mu davali više od dva odsto šanse da preživi.

Pošto sam se porodila na carski rez, ležala sam nepokretna i nisam mogla da ga vidim prva tri dana. Jedva sam čekala trenutak da odem do njega da ga vidim. Žene koje su tu već ležale su me odvele do odjeljenja intenzivne njege i ja sam se obratila dr. Novaković.

Ona me odvela do inkubatora, gdje je ležao moj mali Vanja. Kada sam ga vidjela počela sam da plačem. Bio je jedna mala mrva, veličine kao malo mače. Na njemu su bili prikopčani svi mogući kablovi i bio je intubiran.

Doktorica mi je sve lijepo objasnila, zagrlila me i rekla da je pred nama teška i duga borba. Jer, kako je jedna doktorica rekla, on je bio skoro mrtav kad se rodio.

Tako je počela naša borba. Iz sata u sat njegovo stanje se mijenjalo. Odlazila sam kod njega svaka tri sata nadajući se da je uvijek po malo bolje. Doktori koji tu rade bili su svo vrijeme uz nas, maksimalno posvećeni, kako njemu, tako i drugoj djeci.

U tih 110 dana bilo je svega. I plakanja i smijanja u isto vrijeme. Ipak, znala sam da je moj mali dječak u sigurnim rukama i da mu ništa ne nedostaje. Sestre koje su tu radile su mi postale prijateljice. Jer, za njih to nije samo posao. One istinski vole djecu o kojoj se brinu.

Na odjeljenju babinjara bilo je mnogo majki s kojima sam dijelila sudbinu. Bile smo kao jedna velika porodica. Kada je jedna plakala, plakale su sve sa njom u tješile je. Nismo dozvoljavale jedna drugoj da potonemo i prepustimo se jadu. Takođe, nismo dale jedna drugoj da idemo nervozne kod djeteta, jer djeca to osjete i loše utiče na njih, pa smo u posjetu našim malim junacima uvijek išle nasmijane i vesele.

Neke priče se nisu završile sretno, ali i to je dio života koji mora da se prebrodi.

Čovjek nije ni svjestan koliki teret moze da nosi sve dok ne dođe do toga. A ja sam davala sve od sebe da utješim svaku majku kojoj je bila potrebna pomoć i podrška.

Za to vrijeme, najviše mi je nedostajao moj stariji sin, trogodišnji dječak, koji je bio odvojen od mene, ali je bio hrabar i skrivao u sebi koliko mu je teško padala cijela situacija. Znam da sam mu jako nedostajala, ali su muž, moj brat i roditelji davali sve od sebe da mu popune tu prazninu.

Sada je sve u redu i svi smo zajedno i srećni.”

Mali Vanja dobro napreduje i danas je zdrava i srećna beba. Cijela porodica dobila je zajedno jednu veliku bitku, zahvaljujući hrabroj mami, ljekarima i sestrama. Rada kaže da ovo iskustvo nikad neće zaboraviti.

Iako je stopa preživjelih nedonoščadi rođenih na Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske velika, skoro 90 odsto, činjenica je da ima i slučajeva koji završe kobno. Tako od 200 prijevremeno rođenih beba, svake godine oko 20 umre, a čak 60 odsto preživjelih ima trajne zdravstvene probleme, kao što su cerebralna paraliza, intelektualne smetnje, gubitak vida ili sluha, te epilepsija.

Tokom prvih devet mjeseci ove godine na UKC RS rođeno je 2.840 beba. Od toga, čak njih 258 je prijevremeno došlo na svijet.

Majke koje su prošle kroz slična iskustva iz RS nedavno su osnovale Udruženje “Mrvica”, a zajedno će obilježiti 17. novembar, Međunarodni dan prevremeno rođenih beba.

Mame će posjetiti UKC Banjaluka, a okupiće se i kod spomenika “12 beba”. Slijedi šetnja parkom Petar Kočić, tokom koje će simbolično biti pušteni baloni u čast dana malih heroja – beba koje su za život morale da se bore od prvog dana.

Izvor: Mondo / crveneprice.com