Biljana Nedić, svestrana Banjalučanka: Kolica su mi modni detalj (Foto)

Biljana Nedić ima dvadesetosam godina i živi u Banjaluuci. Pored redovnih studija, radi u administraciji Tvornice Obuće BEMA, igra košarku, ide na streljaštvo, slika, pjeva, uživa da piše i kuva.

Kaže da je voljela da kuva još dok je bila mala, i da od toga nije odustajala iako je znala da se njeni roditelji samo pretvaraju da uživaju u hrani koju im je spremala dok su bili na poslu. Izgleda da se još tada dok je bila djevojčica moglo naslutiti da će jednog dana upravo zbog takvog istrajnog karaktera izrasti u jaku i hrabru djevojku.

Prvih četiri razreda osnovnog školovanja završila je u selu Ćorkovići kod Vlašića. – To je ujedno bio i poslijeratni period koji je bio ispunjen stahom, nemaštinom, ali i zadovoljstvom da smo živi, zdravi i na okupu pa se nekako nije obraćala pažnja na neke druge stvari koje su nedostajale.

Kada se sjeća djetinjstva kaže da iako su imali jako malo u materijalnom smislu jer je rat ostavljao posljedice, tada je bila emotivno najbogatija.

“Taj period koji sam provela na selu sa roditeljima je bio uglavnom bezbrižan. Kriška hljeba posuta šećerom, miris šume, pržene kafe, maminog zagrljaja i brojanja zvijezda sjedeći sa tatom na stepenicama kada završi sve poslove su najjače slike kojih se sjećam iz tog perioda. Igranje napolju od kad Sunce izađe dok ne zađe i još onih pet minuta poslije toga. Svi smo kao mali molili roditelje za tih pet minuta prije nego što nas pošalju u kuću. Tada još nisam znala da sam ja zbog nečega drugačija. Već tada sam znala kako da ubjedim djecu da se između dvije vatre igra sjedeći. I igrali smo se tako, po mojim pravilima. I oni sami su neke stvari prilagođavali meni. Njih nekoliko na sankama su me sat vremena gurali na najviše brdo za minut zadovoljstva dok se spustimo i onda ponovo ispočetka. Život mi je dao dvije opcije” – da žalim za onim što nemam ili da iskoristim ono što imam.

Biljana do prije nekoliko godina nije ni znala šta je to što joj ne dozvoljava da se kreće.

“Moje oboljenje se zove Spina bifida. Moji roditelji nikada nisu posebno pričali o tome, a nisu mi ni znali objasniti. Oni su to prihvatili na divan način. Tata je rekao: „Kada sam ti vidio pametne oke, nije me bilo briga šta doktor govori“. Mama mi je uvijek davala neke zadatke da obavim sama, ali na vješt način prikrivala ono što ne mogu, a ja sam dokazivala da mogu sve. Nisam se ni ja mnogo bavila dijagnozom. Malo sam čitala samo da vidim šta da očekujem kasnije, kako da budem u dobrom stanju i da li to može uticati na trudnoću u budućnosti. Kada sam krenula da čitam kako se to manifestuje različito kod svakoga i koliko zna biti komplikovano – odustala sam. Tada sam shvatila koliko sam stvari sama izliječila i kako ne pripadam ni jednoj od tih podjela koje postoje. To je oboljenje kičmene moždine i to jedino što želim da znam. Hodala sam na hesing aparatima do šestog razreda (kao Forest Gamp) onda sam shvatila da sam sa tim oklopom i štakama onemogućena u mnogo čemu i onako damski sjela u kolica. Prihvatila sam to kao nešto bolje, a ne gore. Sada volim svoja kolica, zaista ih volim”.

Kasnije je zbog školovanja morala u internat čak u Crnu Goru jer u Banjaluci u tom trenutku nije bilo nijedne srednje škole koja bi bila za nju dosupna, niti su njeni roditelji imali uslove da se sa sela presele sa njom u grad kako bi joj pomagali. Kaže da je mnogo teško djetetu od dvanaest godina objasniti da mora da ostavi svoju porodicu i drugare da bi nastavio školovanje negdje sam jer je drugačiji.

“U tim domovima bila sam prinuđena da sama odrastam i sazrijevam. Tamo sam rano počela da se suočavam sa raznim problemima o kojima nisam imala kome da pričam. Moje suze nikog nisu pekle, sama sam plakala – sama ih brisala. Kada dodjem kući tokom raspusta, iako sam imala problema, nisam htela da opterećujem roditelje koji su svu svoju energiju usmjeravali ka tome da ja imam sve. Pružili su mi i više nego što su mogli. Oni nisu visokoobrazovani ljudi, ali školu koju sam kod njih pohađala naučila me onom što niko nije. Oni su me vaspitavali da budem čovjek, da budem svoja, da volim sve i svakoga, da u ljudima vidim dobre strane i da ne osuđujem. Život me tjerao da to kršim ponekad ljuteći se na ono što nemam ili ne mogu, ali bih se brzo vraćala na taj put koji su mi roditelji pokazali. Ja sam imala dvije opcije u životu, da plačem i žalim za svim što nemam ili da vidim i iskoristim to što imam. Progledala sam jako brzo. Čovjek cijeli život uči i sazrijeva, ne znam da li ikad potpuno i sazre. Svaka osoba u mom životu koju sam srela na bilo koji način me je nečemu naučila i jedva čekam sve one koje ću tek sresti”.

Najstrašnije barijere su one u ljudskoj svijesti

Po povratku u Banjaluku nakon srednje škole susrela se sa istim problemima na koje je nailazila i ranije.

“Željela sam da upišem likovnu akademiju ali nije imala pristup za kolica. Upisala sam Pravni fakultet, jer je samo on imao pristupačan ulaz. Rektor je obećao da će barijere na likovnoj akademiji biti uskoro otklonjene pa sam se nadala da ću moći tamo da se prebacim. Međutim to se nije desilo. Napustila sam pravo i čekala momenat kada ću naći nešto bar blisko umjetnosti, a da taj fakultet bude pristupačan. Trenutno sam četvrta godina studija na privatnom BLC Koledžu – studijski program Mediji i komunikacije, smjer Novinarstvo i multimedija”.

“Prije same odluke da se upišem dobro sam se raspitala o smjerovima, profesorima i pristupačnosti i sve mi je odgovaralo. Privuklo me novinarstvo jer sam uvidjela kolika je moć medija i koliko će mi to pomoći u daljoj borbi da se ovakve stvari koje se dešavaju meni ne dešavaju svima. Pošto su moji roditelji nezaposleni morala sam i ja sama da počnem da se brinem za egzistenciju sebe i svoje porodice, zato nažalost nisam potpuno osjetila te studentske dane jer sam uporedo i radila. Trenutno sam na listi kandidata za najboljeg studenta u prethodnoj godini i povodom toga spremam jednu izložbu na fakultetu, ali ni ja još ne znam sve detalje i konačni ishod”.

Svaki dan joj je različit ali ima neke svoje rituale koji su uvijek isti.

Ranoranilac je i pjeva čim otvori oči

“Ustajem u šest najkasnije. Pjevam čim progledam i kažem nekad naglas nekad u sebi „Good morning sunshine“ čak i kada je oblačno jer je Sunce tu i kada se ne vidi. Radim od sedam do tri, onda sam na predavanjima do šest, pa idem na košarku do osam, zatim na probu, ili na streljaštvo do deset. Odem ponekad na pivo ili vino sa društvom ili ostajem kod kuće da učim, pišem ili čitam. Vikendom obično imam utakmice i koncerte. Ako nije tako, onda se odvezem do nekih prijatelja koje ne vidim tako često ili slikam, zavisi od raspoloženja”.

Košarku u KKI „Vrbas“ počela je da igra iz čiste radoznalosti.

Otišla je na utakmicu i odlučila da proba

“Na početku je to bila zabava, druženje i popunjavanje slobodnog vremena. Onda se pretvorilo u nešto ozbiljno, kasnije i u profesionalizam. Nikad me sport nije posebno privlačio, ali kada sam prvi put zaplakala na terenu zbog poraza, znala sam da sam ušla duboko u tu priču. Sada, kada se osvrnem iza sebe i preletim ovih osam godina na terenu, shvatim koliko sam dobila time. Sva ta putovanja, druženja, razmjene iskustava, pobjede, porazi…neprocjenjivo je. To je moja druga porodica. Posebna je priča što je to muški klub ali je to najmanji problem. Na početku je bilo zaista teško parirati im, ali su me oni uvijek podupirali i podržavali”.

Što se tiče funkcionisanja osoba koje su korsnici kolica u Banjaluci kaže da se stvari popravljaju ali ne onoliko koliko bi trebalo i moglo.

“Prilično je teško. Izlazi jedna lijepa generacija obrazovanih i glasnih ljudi sa invaliditetom koji popravljaju stvari. Arhitektonske barijere nisu toliki problem koliki su problem one u svijesti ljudi. Kada se one otklone, automatski se otklanjaju i arhitektonske, jer osvješćenim ljudima ne morate upirati prstom – oni to već znaju da treba. Ne bih mogla izdvojiti šta je trenutno najbitnije jer je sve važno – bolnice, vrtići, škole. Ja bih cijeli sistem mijenjala. Od školskih dana bih djecu stavljala u kolica, vezala im oči, usta, učila ih vrijednostima života i življenja i vještinama, a ne samo geometrijskim tijelima, teorijama, definicijama i sličnom”.

Život je lijep

U srednjoj školi kad je prvi put izašla u grad desilo se da je svi gledaju dok su joj prijatelji pomagali da u kolicima uđe u kafić. Kaže da je poslije toga čak i plakala pitajući se šta nije u redu sa njom.

“Pogledala sam se u ogledalo i pitala sebe dokle mislim tako plakati. Ponovo sam otišla u isti kafić. Od tada se sa problemima borim na taj način što se suočavam i nalazim rješenja, jer ako postoji problem postoji i rješenje, ako nema rješenja onda to nije problem. Sada su moja kolica više moj modni detalj, nešto što mi pomaže a ne nešto što mi odmaže. Shvatila sam koliko se drugi ljudi muče da budu primjećeni i drugačiji, a meni to kolica omogućuju bez da se ja trudim. Vremenom sam naučila sebe da mi to ne smeta”.

Nikad nije tužna

Ljutnja je osjećanje koje je nekad obuzme, ali se ne brine jer se to dešava rijetko i traje vrlo kratko.

“Ljute me neke tako glupe i proste situacije, poput zauzetog parking mjesta, rampe na jednoj strani ulice i nepostojanje na drugoj, ono glupo sažaljivo obraćanje ljudi, nepoštovanje drugih i zanemarivanje onih koji su po nekim društvenim kodeksima ispod nekog. Onda sama sebi nađem nešto što će mi popraviti rapoloženje i dovoljna je zaista sitinica. Neka lijepa riječ, osmjeh, nova ruža u dvorištu , zagrljaj mog brata ili umilni pogled mog mačora Toše i onda shvatim da je sve ostalo mizerno u odnosu na to. Ne shvatim istog trenutka kada se to desi, zato se trudim izbrojati do deset i reći proći će”.

Biljana nas na kraju na svoj način podsjeća da je život lijep.

“Svi mi imamo svoje breme u životu i ono nije lakše ili teže od bremena nekog drugog, ono je taman toliko teško koliko možemo nositi. Treba samo da nađemo nešto ili nekog ko će nam biti izvor pozitivne energije i isto tako neku aktivnost gdje ćemo izbaciti negativnu. Mi smo u stvari skloni tome da gledamo i koncentrišemo se na ono što nemamo, ali kada krenemo stavljati na papir ono što imamo shvatimo koliko smo srećni i bogati. Život je lijep i kratak. Treba ga živjeti”.

Izvor: Blogdan