Ugledni Banjalučani o poslovima iz mladosti: Fizikalisanjem i prodajom džempera do prvih honorara

Omladinske zadruge danas nude sve manje posla, a možda i mladi više biraju šta bi radili, dok nekad nije bilo tako, sjećaju se ugledni Banjalučani koji su u mladosti radili razne poslove, od kopanja kanala do prodaje džempera, kako bi zaradili svoj dinar.

Anton Kasipović, ministar pravde RS, prve poslove nalazio je preko studentske zadruge i nije odbijao da radi teže poslove.

“KAB je omogućavao zaradu na različitim poslovima studentima – od čišćenja, kopanja kanala, utovara- istovara uglja, tu se moglo sasvim lijepo zaraditi, time sam se praktično školovao. Kasnije, već na drugoj godini Pravnog fakulteta, počeo sam raditi kao honorarni saradnik u redakciji ‘Glasa Srpske’, tako da sam kombinovao i jedne i druge prihode, jer je moj otac bio rudar, moralo se raditi da bi se studiralo”, prisjeća se Kasipović.

Zoran Pejašinović, direktor Gimnazije, prodavao je džempere kao student.

“Jedna moja rođaka iz Beograda štrikala je džempere koji su bili jedna vrsta kopije poznatih džempera, koje sam prodavao prijateljima po domovima i od toga imao neki studentski prihod. Bila su to teška vremena, ratne godine, plate su bile 10 do 15 maraka, taj novac mi je dobro došao kako bih kupio neku knjigu ili patike”, kaže Pejašinović.

U sjećanju su mu ostale simpatične situacije i uloženi trud za prvi honorar.

“Nije me bilo sramota zakucati od vrata do vrata kako bih pitao da li je neko zainteresovan da kupi džemper”, dodaje Pejašinović.

Milorad Petrić, direktor KC Banski dvor, prvi honorar je zaradio na Radio Banjaluci, gdje je radio kao urednik i voditelj emisija za mlade.

“Dobijao sam određeni honorar, koji je za moje potrebe bio zadovoljavajući, jer u to vrijeme, ako ste imali jedne farmerke, bili ste bogati. Drugačije je vrijeme bilo, ali isto tako razumijem današnju omladinu”, ističe Petrić.

Kao mlad novinar pisao je za “Glas Srpske”, bavio se komponovanjem i pisanjem tekstova zabavne muzike, te je ostvario saradnju sa najvećim kompozitorima bivše Jugoslavije kao što su Đorđe Novković i Zrinko Tutić.

“Kao omladinac učestvovao sam u dobrovoljnom radu i proputovao čitavu bivšu Jugoslaviju” sjeća se on.

Jasna Brkić, zamjenik gradonačelnika, ističe da je prvi honorar zaradila u tadašnjim studentskim zadrugama.

“U mladosti sam se bavila sportom, tako da sam za prvi honorar kupila neku sportsku opremu”, kaže Brkićeva.

Nenad Novaković, direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske, kaže da je njegov prvi honorar bio u novinarstvu.

“Od svog honorara mogao sam da živim normalno mjesec dana, da odem na more, da se vratim i ostatak mjeseca nastavim normalno da živim”, kazao je on.

Dodaje kako je percepcija tadašnjeg i sadašnjeg života malo drugačija.

“Tužan sam i nezadovoljan što vidim da moja djeca, moji studenti danas nemaju priliku da imaju honorar, a i ovi koji imaju, toliko je sitan da im ne može biti dovoljno za osnovne potrebe”, kaže Novaković.

Budimir Balaban, predsjednik Skupštine grada, rekao je da je njegov prvi posao bio posao tehničkog rukovodioca gradilišta na izgradnji farmi goveda i svinja u Novoj Topoli. Boris Režak, pjevač, prvi honorar zaradio je sa samo pet godina.

“Nastupao sam sa ocem u restoranu na Banj brdu, svirao sam bubnjeve sa njegovim orkestrom i odsvirao sedam pjesama, a pošto sam tamo odlazio svake nedjelje, kada je otac imao probe, gosti su se oduševili kako klinac svira i tada su me zatrpali novčanicama”, prisjetio se on.

Sanja Popović, urednica zabavnog programa na Radio-televiziji RS, kaže kako je njen pokojni otac želio da ona nauči da cijeni zarađeni novac, te joj je našao posao kod prijatelja, a to je bilo nešto slično kurirskom poslu – da odnese predračune, uplati račune ili sortira robu.

“Meni je sve to bilo zanimljivo, tako da sam tokom ljetnog raspusta 1992. zaradila džeparac kako bih imala za sokić ili neku sitnicu koja je meni kao srednjoškolki u to vrijeme značila”, kaže Popovićeva.

Izvor: Nezavisne