Osuđenici iza zidina KPZ-a Banjaluka: Maštaju o djeci, voćnjacima, kamionima…

Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru, davno je rekao čuveni grčki filozof Platon, objašnjavajući suštinu o kojoj svakodnevno sanjaju stotine hiljada osuđenika.

Reporteri Pressa posjetili su zidine Kazneno-popravnog zavoda Banjaluka, u naselju Tunjice, gdje gotovo tri stotine ljudi iza rešetaka razmišlja o riječima s početka teksta.

Na obnovljenoj zatvorskoj prijavnici prošli smo detaljnu kontrolu i poslije uputstva o ponašanju sa “stanarima” krenuli u srce ovog krajiškog zatvora. Tokom ulaska u svijet lopova, razbojnika i ubica sa zatvorskih kula pratili su nas pogledi naoružanih stražara, koji svojim stavom, bez ijedne izgovorene riječi, upozoravaju na okruženje u kojem smo se našli. Ispod žicom opasanih zatvorskih bedema nailazimo i na prve osuđenike, koji rade u zatvorskoj pilani. Ni na koji način ne odaju utisak da su prestupnici, ali ne žele da govore i kroz smijeh dobacuju da im je dosta samih sebe. Usmjeravaju nas prema centralnom zatvorskom bloku, tvrdeći da su tamo oni koji žele da pričaju. Prolazeći još dvije kapije i nove kontrole, u prostoriji za posjete sastajemo se s prvim osuđenikom Draganom Crnogorcem (43), koji je pristao da javno priča o robiji koja ga je snašla.

Ne mogu dočekati slobodu

Crnogorac je u maju 2011. godine, nakon sporazuma o priznanju krivice, pred Sudom BiH osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, tokom jula 1995. godine u Srebrenici. Priča nam da ni u snu nije sanjao da će završiti iza rešetaka, ali da se nakon svega ne smatra zločincem i ubicom.

“Svemu sam se mogao nadati u životu, ali da ću biti na robiji nisam, ni u najgorem snu. U mom pocesu je bilo svega. Nudili su mi nagodbe, da ne ležim ni dana u zatvoru, a da optužim nevine ljude, na šta nisam pristao, i onda mi je ponuđen sporazum ili dalji proces, s mogućnošću dobijanja 30 godina robije”, objašnjava Crnogorac.

Ovaj bivši pripadnik Specijalne brigade policije RS, koji je nakon odsluženja redovnog vojnog roka u bivšoj JNA prošao gotovo sva ratišta u BiH, rođen je u Kupresu, odakle je njegova porodica protjerana. Crnogorac se nakon ratnog vihora oženio, počeo da radi i napravio kuću u Mišinom Hanu, kod Banjaluke, gdje je sa suprugom stekao dvije kćerke.

“One mi daju snagu da prebrodim i ovo zlo. Već pet godina sam iza rešetaka i ne mogu dočekati dan kada ću biti slobodan čovjek”, priča Crnogorac, stišćući prste na rukama.

Rezimirajući svoje zatvorske dane kaže da je gotovo svaki dan isti i da se sve radi po šablonu i ustaljenoj proceduri.

“U šest sati je buđenje, spremanje kreveta i lična higijena. Nakon toga slijedi prebrojavanje i stražarska smjena, a zatvorenici koji su zaposleni odlaze na svoja radna mjesta. Tu ne računam pekare i pomoćnike kuvara, koji na posao odlaze nešto ranije”, priča Crnogorac.

U tom trenutku prilazi nam i drugi osuđenik, po nadimku Vitez Koja, koji je takođe pristao da priča o nesreći koja ga je snašla. Pruža ruku, objašnjava da se zove Ljubomir Kojić (20) i da je iz okoline Ribnika. Zbog razbojništva, osuđen je na godinu dana zatvora. Kroz dječački osmijeh hvali se da je pola kazne već odslužio i nastavlja da prepričava dobro uigrani scenario jednog zatvorskog dana.

“Doručak je od 8.30 do 9.30 sati. Nakon toga slijedi šetnja, a neki od zatvorenika vraćaju se na posao. Uslov za radne aktivnosti u zatvoru jeste da osuđenik ne pravi disciplinske prekršaje te da poštuje propisana pravila. U 14.30 časova je ručak i nakon njega smo uglavnom na slobodnim aktivnostima, poslije čega slijedi večera. U zavisnosti od godišnjeg doba, u prostoru između obroka, igramo fudbal, neki drugi sport ili idemo na različite sekcije, a naveče smo uglavnom uz televizor, šah ili stoni tenis”, detaljno objašnjava Kojić.

Ništa nije vrijedno robije
Na pitanje da li ga je zatvorski život promijenio i hoće li nakon izlaska iza rešetaka biti drugačiji, odgovara da je to individualna stvar.

“Ne može zatvor uticati na čovjeka niti ga promijeniti. To je sve u glavi pojedinca, jer ako ja kažem da ne želim više da budem kriminalac, onda sam na dobrom putu, jer nijedna ustanova mene ne može izvesti na pravi put ako ja to neću”, priča mladić koji je na pragu života završio na lošem kolosijeku.

Kojić, koji osuđeničke dane provodi pišući, kaže da još ne zna hoće li se nakon izlaska moći uklopiti u sredinu.

“Želim da budem vozač kamiona, ali sam svjestan da ću teško naći firmu koja će me primiti, jer sam osuđivan. Nakon svega što sam prošao mogu samo reći da se ne isplati robijati, a sve ostalo je stvar pojedinca”, naglašava Kojić.

Do naše ekipe i dvojice osuđenika tada je stigao i Tode Radoš (52) iz Šipova, koji je osuđen na 12 godina zatvora zbog ubistva iz 1994. godine. Zanimljivo je da je ovaj zatvorenik, koji je na robiji punih osam godina, 1995. godine nestao iz zatvora, ali se nakon 12 godina bjekstva vratio da odsluži kaznu.

“Svašta sam preživio i svega se nagledao i mislim da mladim ljudima, koji pomisle na izvršenje nekog krivičnog djela, mogu dati savjet da ništa nije vrijedno robije. Bolje je zaraditi pošteno 20 maraka nego robijati zbog 200”, jasan je Radoš.

Na pitanje šta planira da radi po izlasku iz zatvora, ovaj iskusni osuđenik, gotovo u sekundi i kao iz topa, kaže da mu je želja da ima voćnjak u rodnom kraju i da uzgaja voće.

Sva trojica osuđenika s kojima smo razgovarali ističu da nemaju zamjerke na uslove i tretman u zatvoru, ali da nije jednostavno živjeti sa 70 ljudi na istom spratu i koristiti zajedničko kupatilo, o čemu mnogi budući prestupnici vjerovatno ne razmišljaju. Naši sagovornici ponavljaju da je u zatvoru svaki dan isti. Njihove kolege, zatvorenici koji nisu željeli pred objektiv našeg fotografa, kratko su poručili da robiju najkraće, a istovremeno i najjasnije, objašnjava naslov knjige proslavljenog glumca i bivšeg osuđenika za dvostruko ubistvo Žarka Lauševića – “Godina prođe, dan nikad”.

Mehaničarska i stolarska radionica

Osim zatvorskog dijela, gdje su smješteni osuđenici, u sklopu KPZ-a Banjaluka nalazi se pritvorska jedinica, te Vaspitno-popravni zavod za maloljetnike.

Prema riječima direktora KPZ-a, Radenka Vujasina, svim licima, bili oni zatvorenici ili u pritvoru, obezbijeđena je potpuno besplatna zdravstvena zaštita, ishrana, adekvatna higijena i sve ostalo propisano zakonima i standardima.

“Pored nekoliko sekcija, u krugu zavoda postoje mehaničarska i stolarska radionica u kojoj rade osuđena lica. Zakon kaže da zatvorenici nisu obavezni da rade i da sve zavisi od njihove lične odluke. Za svoj rad oni primaju određenu naknadu, ali cilj nije zarada nego radna terapija koja se pokazala kao najuspješniji vid resocijalizacije osuđenika”, kaže Vujasin.

Izvor: Pressrs.ba / Foto: D. Pozderović